HRVATSKO-ČEŠKO DRUŠTVO ODALO POČAST VLADI MILUNIĆU
U Češkom domu u Zagrebu u organizaciji Hrvatsko-češkog društva održana je spomen-večer povodom smrti češkog arhitekta hrvatskog podrijetla Vlade Milunića koji je umro u Pragu 17. rujna. Milunić je bio najpoznatiji češki Hrvat, a svjetsku slavu stekao je kao autor zgrade Kuća koja pleše na obali Vltave u Pragu koju je projektirao s kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem.
O životu Vlade Milunića govorio je predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac koji se prisjetio i svojih susreta s njim. Vlado Milunić rodio se 3. ožujka 1941. u Zagrebu. Njegovi roditelji, liječnici Atena i Josip Milunić bili su komunisti i partizani pa je Vlado, zajedno sa sestrama Martom i Nevom djetinjstvo proveo u Zagrebu s bakom Mirom Radošević. Atena i Josip Milunić vratili su se svojoj obitelji na kraju rata 1945., zajedno s tek rođenom kćerkom Rajnom, no obitelj nije dugo bila na okupu jer su roditelji uskoro otišli u Beograd na službu u Ministarstvo zdravlja, a 1947. na usavršavanje u SAD. U ljeto 1948. Atena i Josip Milunić krenuli su kući svojoj djeci, međutim, vidjet će ih tek osam godina kasnije. Putovali su preko Praga, u vrijeme kad je bila objavljena Rezolucija Informbiroa kojom je Jugoslavija izbačena iz bloka socijalističkih zemalja. Oni su dali izjavu da podržavaju Rezoluciju te im je povratak u Jugoslaviju postao nemoguć. Nije im preostalo drugo nego se nastaniti u Češkoj gdje su se zaposlili kao liječnici, no istodobno su bili aktivni u skupini emigranata iz Jugoslavije koji su u njenom sukobu sa SSSR-om stali na stranu Staljina. To im je otežalo povezivanje s djecom koja su s bakom živjela u Opatiji. Atena Milunić osobno je 1955. pisala Titu, čijeg je sina Mišu neko vrijeme čuvala tijekom Drugog svjetskog rata, i molila da joj pusti djecu, no Tito nije imao samilosti za Miluniće za koje se u konačnici zauzeo sovjetski vođa Nikita Hruščov. Tek tada su jugoslavenske vlasti pristale na humanitarnu gestu i u studenom 1956. Vlado Milunić i njegove sestre Marta, Neva i Rajna zrakoplovom su preko Beograda i Budimpešte otputovali u Prag gdje se obitelj nakon niza godina opet našla na okupu. Vladi Miluniću tako je Češka postala druga domovina. U Pragu je završio gimnaziju i 1966. studij arhitekture, a zatim se tri godine usavršavao u Parizu. Vrativši se u Prag započeo je rad u tandemu sa svojim fakultetskim kolegom Janom Línekom s kojim je projektirao zgrade javne namjene. Sredinom osamdesetih godina Milunić je dobio angažman i od tadašnjeg vodećeg češkog disidenta i svog nekadašnjeg susjeda Václava Havela koji ga je 1986. zamolio da mu projektira podjelu stana kojeg je s bratom naslijedio poslije smrti roditelja. U jednom razgovoru dotakli su se i susjedne prazne parcele na kojoj je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. Milunić i Havel maštali su o tome kako bi se na toj parceli mogla izgraditi zgrada s kulturnim sadržajima. U studenom 1989. Baršunastom revolucijom oboren je komunistički režim, a Havel je postao predsjednik Čehoslovačke pa se i ta ideja mogla početi ostvarivati. Milunić je 1990. otvorio vlastiti arhitektonski ured nazvan Studio VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje) te je počeo osmišljavati kuću koja bi reflektirala atmosferu slobodnog društva. „Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije kad se od totalitarnog statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus”, prisjećao se Milunić.
O nastanku Kuće koja pleše govorila je dr. sc. Jasenka Kranjčević, arhitektica i znanstvena savjetnica u Institutu za turizam u Zagrebu. Projekt Kuće koja pleše se svidio nizozemskoj tvrtki Nationale Nederlanden koja je pristala biti investitor izgradnje. Budući da je Milunićeva ideja izazvala negativnu reakciju stručnjaka koji nisu bili spremni prihvatiti ovako smjeli arhitektonski projekt u historicističkom dijelu Praga, kao rješenje za neutralizaciju negativnih reakcija pojavila se ideja da se široj javnosti nedovoljno poznatom Miluniću kao autor Kuće koja pleše pridruži neki slavni svjetski arhitekt te je izabran Frank Gehry koji je shvatio Milunićevu koncepciju i prihvatio suradnju. Izgradnja je započela 1994. i dovršena je 1996. Suprotno prvobitnoj ideji, umjesto zgrade namijenjene kulturi postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu. Časopis Time proglasio je Kuću koja pleše najboljim dizajnom 1996.
Milunić nikad nije zaboravio govoriti hrvatski, održavao je veze s hrvatskim veleposlanstvom u Pragu i tamošnjom hrvatskom zajednicom, a dao je i idejna rješenja za spomen ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera i Augusta Šenoe postavljene u Pragu na inicijativu Hrvatsko-češkog društva. Ono je 2016. Miluniću dodijelilo Nagradu „Marija i Stjepan Radić“ zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa, a tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mu je 2019. dodijelila Red Ante Starčevića „za izniman doprinos razvoju i unapređenju hrvatsko-češkog prijateljstva kroz promicanje Republike Hrvatske u arhitekturi u Češkoj Republici.“
Na spomen-večeri je bio i zamjenik češkog veleposlanika Slavomír Goga koji se prisjetio vremena kada je Kuća koja pleše bila sagrađena i negativnih reakcija koje je tada izazvala, no koje su s vremenom bile sve manje. Zgrada se posebno svidjela stranim turistima. Spomenuo je da je Milunić nakon Kuće koja pleše projektirao i radar u praškoj zračnoj luci koja je kasnije dobila ime po njegovom prijatelju Václavu Havelu.
