ANTUN MAHNIĆ – KRČKI BISKUP, BRANITELJ GLAGOLJICE
Krčki biskup Antun Mahnić, po narodnosti Slovenac, bio je početkom 20. stoljeća jedna od vodećih osoba Katoličke crkve u Hrvata, a osim po svetačkom životu i zasluga na crkvenom i vjerskom polju do danas ga se pamti i zbog njegovog golemog društvenog i kulturnog angažmana. Rodio se 14. rujna 1850. u Kobdilju kraj Ajdovščine kao Anton Mahnič, od oca Antona i majke Jožefe rođene Jerič. Završio je sjemenišnu gimnaziju i studij teologije u Gorici i 1874. bio zaređen za svećenika Goričke nadbiskupije, a 1880. doktorirao je teologiju u Beču. Djelovao je u Nadbiskupijskom sjemeništu u Gorici kao prefekt od 1875. do 1891. i ravnatelj od 1891. do 1895. Ujedno je od 1880. do 1895. predavao na studiju teologije. Još kao đak pisao je pjesme i prozu koju je kasnije objavljivao u časopisu Slovenec, a bio je i urednik časopisa Folium periodicum Archidioeceseos Goritiensis i Soča. Protiv sve jačeg liberalističkog duha u društvu pokrenuo je kao urednik, izdavač i vlasnik 1888. list Rimski katolik. Časopis je zabranjivan, a Mahnič u polemikama s predstavnicima liberalizma i liberalnoga katolicizma karakteriziran kao čovjek jasnih vjerskih i moralnih načela, ali i radikalnih gledišta. U Ljubljani je inicirao Sveslovenski katolički skup 1892. i osnovao znanstveno-izdavačku kuću Leonova družba 1896. Iste godine ga je car i kralj Franjo Josip imenovao krčkim biskupom, što je potvrdio i papa Lav XIII. te je Mahnič 17. veljače 1897. zaređen u goričkoj katedrali i ustoličen u Krku 27. ožujka 1897. Od tada se potpisivao kroatiziranim oblikom imena i prezimena, kao Antun Mahnić.
Talijanski krugovi Mahnića su dočekali oduševljeno jer su očekivali da će, kao Slovenac, likvidirati glagoljicu u liturgiji, a Hrvati su ga iz istih razloga dočekali s nepovjerenjem. Međutim, kad je pomno proučio jezično-liturgijsku problematiku postao je vatreni branitelje glagoljice i svesrdno se zauzeo za očuvanje višestoljetne liturgijske prakse bogoslužja na staroslavenskom jeziku pa je 1902. osnovao Staroslavensku akademiju radi proučavanja i promicanja staroslavenskog u liturgiji. Uveo je hrvatski umjesto talijanskog jezika u biskupsku kancelariju, a zauzimao se za korištenje hrvatskog i u školama, posebno u nastavi vjeronauka. U Krku je 1899. osnovao tiskaru Kurykta s glavnim ciljem da tiska knjige na glagoljici.
Svestrano se zauzimao i za ekonomski boljitak stanovnika Krčke biskupije pa je na dvije biskupijske sinode (1901. i 1911.) upućivao svoje svećenike na aktivnu socijalnu djelatnost te poticao osnivanje kreditnih i proizvodnih zadruga i gospodarskih društava. Pokrenuo je i dvotjedni gospodarsko-poučni list Pučki prijatelj, 1903. reviju Hrvatska straža, namijenjenu hrvatskim intelektualcima, a 1905. Luč, list za mlade. Time je dao ključan doprinos pokretanju i organizaciji Hrvatskog katoličkog pokreta s temeljnim ciljevima obrane vjere i prava Katoličke crkve, preobrazbe javnoga života prema kršćanskim načelima, borbe za prava, političku slobodu i samosvijest hrvatskog naroda. Posebno mu je bilo stalo da se Hrvatski katolički pokret organizira u Istri pa je 1911. Pučki prijatelj preseljen u Pazin. Kao hrvatski biskup, a po narodnosti Slovenac, Mahnić je poticao hrvatsko-slovensku suradnju i rezultat toga su skup hrvatskih i slovenskih katoličkih visokoškolaca na Trsatu 1906., a u Zagrebu 1907. i Ljubljani 1913. hrvatsko-slovenski katolički sastanci. Po uzoru na slična europska društva, radi povezivanja sviju društava povezanih s katoličkim pokretom u Zagrebu je 1910. osnovao Hrvatski katolički narodni savez, a radi skrbi o usmjerivanju i razvoju pokreta 1912. Hrvatski katolički seniorat.
Nakon talijanske okupacije Krka 1918. Mahnić se suprotstavio talijanskim teritorijalnim pretenzijama i kršenju prava Hrvata, zbog čega je u travnju 1919. prisilno odveden i interniran u samostan u Frascatiju kraj Rima. Posredovanjem pape Benedikta XV. nakratko se vratio na Krk u ožujku 1920., a zatim otišao na liječenje u Varaždinske Toplice. Narušena zdravlja, posljednje dane proveo je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu kod nadbiskupa Antuna Bauera gdje je umro 14. prosinca 1920. Pokopan je u kaptolskoj grobnici na Mirogoju odakle su mu posmrtni ostatci 1929. preneseni u crkvu svetog Franje Ksaverskog u Zagrebu koja pripada franjevcima trećorecima glagoljašima i konačno 2002. u katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Krku. U Krčkoj biskupiji je 2013. otvoren postupak za Mahnićevu beatifikaciju i kanonizaciju.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.