ĐORĐE PETROVIĆ BIO JE MAJSTOR AKVARELA
Slikarski životni put akademskog slikara Đorđe Petrovića, rođen 1933. u Srpskim Moravicama, počinje već u osnovnoj školi gdje ga njegova učiteljica uočava kao talentirana učenika koji pokazuje posebnu sklonost i ljubav prema likovnoj umjetnosti. Nakon Drugoga svjetskoga rata Petrović odlazi u Karlovac gdje dobiva prve poduke iz slikarstva kod profesora, akademskog slikara Josipa Resteka, a od 1951. do 1953. član je Likovne sekcije Omladinskog kulturno-umjetničkog društva Dragutin Armando pod stručnim vodstvom akademskog slikara Alfreda Krupe. Surađivao je Petrović i sa svojim sugrađaninom Josipom Vaništom koji je snažno djelovao na mladog slikara pa krajem 1953. godine, kao talentirani slikarski amater, priređuje prvu samostalnu izložbu. Dvije godine potom, 1955. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i nakon četiri godine 1959. diplomira u klasi profesora Jerolima Miše.
Punih 40 godina, od 1960. do 2000. djelovao je kao likovni pedagog na mnogim karlovačkim školama, a najviše vremena posvetio je radu s djecom oštećena sluha i govora i poremećajima u razvoju zbog kojeg je 1981. godine dobio je titulu Zaslužnog pedagoga Hrvatske. U tom odnosu između Petrovića kao pedagoga u radu s hendikepiranom djecom s jedne strane, i Petrovića kao slikara-umjetnika s druge strane, nije bilo razlike. Dječja mašta, dječje poruke, bezalene riječi i shvaćanja bile su samo dodatna inspiracija Petroviću-umjetniku da stvara, oblikuje i otvara prozor u svijet dajući mu svoje viđenje i smisao. Želio je na svoj način uljepšati svijet, približiti svu ljepotu prirode čovjeku porukom da na nju treba paziti, ne zamjerati se prirodi, uživati u njenim ljepotama. Takve poruke proizlaze iz njegovih slika. Poznavatelji i prijatelji Petrovića zapisali su da je Petrovićev atelje – priroda. U jednom razgovoru Petrović je sam najbolje definirao svoj rad, svoje viđenje onog što je stvarao: «Akvarel ujedno razveseli i rastuži. Lijevo i desno pomičem stabla ili cijele šume, premještam brda i doline, razmještam ih po papiru, odbacujem suvišne planine. Bivajući pokraj vode otkrivam tajanstveni svijet. Otkrivam koliko zapravo ne poznamo ni vodu ni krajolik, miran, hladan, pomalo dosadan, a kad se udubite u njega, taj krajolik pulsira kao živo biće, ima svoj život, svoj postanak, svoje mijenjanje i svoj nestanak. Ima svoj život i svoju smrt, mijenja se neprestano. U svako doba dana sve je posve drugačije. Ne možemo ni dvaput pogledati u isti krajolik…»
Petrović bio je istinski humanist, intelektualac, čovjek kojeg nikakve neočekivanosti, kojima je vrvio njegov život posljednjih godina, nisu uspjele izbaciti iz postojanosti i duhovne i tjelesne ravnoteže. Kad su mu devedesetih godina prošloga stoljeća nepoznate osobe propucale prozore i kad mu je Molotovljevim koktelom zapaljen dio stana, Petrović i njegova supruga Nedeljka nisu klonuli duhom. Zatvorio se u svoj stan, koji je bio i njegov atelje, i neumorno slikao. U tom vremenu nastaju Petrovićevi prepoznatljivi ciklusi: “Vreme pajaca” (akvareli i ulja), “Maskenbal” (gvaš), “Kiša”, “Ljudi i kišobrani” (akvareli i ulja), ciklus crteža “Manastir Gomirje” (krejon), “Vodene horizontele” (akvareli), ciklus “Masline” (pastel) i drugi…” Sudjelovao je na više stotina samostalnih i kolektivnih izložbi od Vardara pa do Triglava, ali i u inozemstvu i svagdje su njegovi radovi ocijenjeni visokim ocjenama. Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a brojna je svoja djela darovao raznim institucijama širom bivše Jugoslavije.
Od prvih crteža olovkom, preko tuša, tempera i ulja, Petrović je bljesnuo u samom akvarelu na kojemu se zadržao do kraja svog slikarskog stvaranja. Redali su se u Petovićevu opusu portreti, aktovi, čamci, vrbaci, rijeke, drveća, mostovi, polja, manastiri, Draganićki ribnjaci, raspjevani sudionici karnevala, tužni klaunovi, kišobrani… Autor je i dvije grafičke mape: ‘Gomirje’ (2000.) i ‘Hram Svetog Nikole u Karlovcu’ (2004) i loga Karlovačkog tjednika 1964.-1977. godine. Svakom svojem djelu, svim crtežima, pejzažima, mrtvoj prirodi, svim temama i motivima Petrović je pristupao studiozno pun samokritičnosti prema svom vlastitom stvaralaštvu. Slikareva velika ljubav bila je vrlo teška i zahtjevna tehnika slikanja akvarela gdje ga je smisao i osjećaj za boje i nijanse doveo u red najačih akvarelista ovih prostora.
Izdavačko poduzeće Prosvjeta objavilo je 1997. godine veliku monografiju o Đorđu Petroviću čiji su autori likovni kritičar Juraj Baldani i karlovački novinar Nikola Perić, a slikar je predstavljen i u Likovnoj enciklopediji Jugoslavije iz 1987. kao i u Enciklopediji hrvatske umjetnosti. Kao istaknuti pripadnik srpske kulture u Hrvatskoj više puta predlagan je Đorđe Petrović za razne nagrade, a posebno za nagradu za životno djelo, koju nažalost nije dobio. Đorđe Petrović umro je 2015. i pokopan je na pravoslavnom groblju u Karlovcu.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.