ZAGREB JE OBOŽAVAO OPERNU PJEVAČICU I GLUMICU IRMU POLAK

Kraljica operete umjetničkim imenom Irma Polak, a pravim Marija Fabiani, podrijetlom Slovenka, bila je popularna operetna i operna pjevačica te kazališna i filmska glumica. Izvanbračna kći slovenske udovice rođena je 1875. u Ljubljani gdje je provela djetinjstvo. Školovala se u samostanu časnih sestara uršulinki u Škofija Loci gdje je dobila glazbenu naobrazbu. Prije nego li je navršila šest godina kao članica dječje skupine nastupila je u glavnoj ulozi u onda popularnoj drami Mlinar i njegovo dijete njemačkog pjesnika Ernsta Raupacha i oduševila publiku svojim glumačkim i pjevačkim sposobnostima.

Deset godina poslije Polak je pobjegla iz samostana i prijavila se u kazalište u Ljubljani gdje je dobila angažman i nastupala u opernom zboru. Veliki slovenski dramski glumac i redatelj Ignjat Borštnik preporučio ju je učitelju pjevanja Franu Gerbiču i ravnatelju Glasbene matice, dirigentu Mateju Hubadu koji je bio središnji lik ondašnje slovenske glazbene scene. Prekretnica u njenoj karijeri dogodila se kad je 1893. nastupila u ulozi Esmeralde u Smetaninoj Prodanoj nevjesti. Tad je njena karijera krenula uzlazno iako je još uvijek nastupala u manjim ulogama u operama.

Presudna je bila uloga Denise u opereti Mam’zelle Nitouche koju je igrala 1894. kad ju je vidio bečki skladatelj Charles Weinberger te je preporučio u kazalište Theatera an der Wien. U Beču je gostovala i u drugim kazalištima, a nastupala je pod imenom Fabiani jer se udala za bečkog arhitekta Maksa Fabianija. Zbog čega se Polak 1898. vratila u Ljubljanu ostalo je tajnom.

Dvije godine kasnije došla je u Zagreb u kojem je prvi puta nastupila 1900. u opereti Geisha engleskog skladatelja Sidneya Jonesa. Na poziv intedantada Adama Mandrovića postala je 1901. članicom zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. U Geishi je ponovno nastupila 1901. kad je već bila angažirana u HNK, a posebno dobru kritiku dobila je za ulogu u opereti Lijepa Jelena Jacquesa Offenbacha i naslovnu ulogu u Boccacciu Franza von Suppéa. Narodne novine pisale su da je mlada, lijepa i darovita, te da pjeva na hrvatskom jeziku tako da se razumije svaka riječ.

U Zagrebu je Polak ostvarila oko 40 opernih i 80 operetnih uloga. Zagreb je izvrsno prihvatio talentiranu umjetnicu i sve predstave u kojima je pjevala bile su rasprodane. Opčinila je publiku svojim prekrasnim glasom, glumačkim talentom i temperamentom. Lik Irme Polak iz predstava u kojima je igrala tiskan je na razglednicama. Njen raskošni scenski nastup, radost kojom je zračila i glazbena nadarenost donijeli su joj epitet “kraljica operete”. Nastupala je i u dramskim ulogama i u komedijama Edwarda Childsa-Carpentera i Františeka Langera, kao i u Molnarovoj Dobroj vili. Posljednju ulogu prije nego što je 1927. umirovljena otpjevala je u opereti Bajadera.

Igrala je i u prvom hrvatskom filmu Brcko u Zagrebu i filmu Mokra pustolovima. Zajedno sa suprugom Aleksandrom Biničkim, članom opere HNK, redateljem i tenorom, osnovala je Pick-bar kabaret koji je bio na Trgu bana Josipa Jelačića u kojem je nastupala.

U hrvatskoj glazbenoj povijesti Polak je zauzela neizbrisivo mjesto. Njen prvi operni ravnatelj Srećko Albini smatrao je da je kao solistica jedna od zaslužnih za opstanak hrvatske opera. Polak se teško mirila s odlaskom u mirovinu u koju je morala ići prema ondašnjem zakonu jer su njen život bili pjevanje i kazalište. Glas joj je još bio snažan iako je mnogo nastupala, ponekad čak dvadeset i pet puta mjesečno. Ipak u HNK su joj omogućili dalje nastupati, te su se na taj način odužili velikoj umjetnici koja je svojom energijom poput magneta godinama privlačila publiku u kazalište.

Za Polak bi se moglo reći da je gotovo umrla na pozornici jer je nastupala do zadnjeg dana života. Trebala je 1. prosinca pjevati Karolinu u popularnom igrokazu Graničari Josipa Freudenreicha, što je bilo i najavljeno na kazališnim plakatima, no umrla je dan prije od moždanog udara. Vijest o njenoj smrti dočekana je s velikom tugom u Zagrebu. Sve novine objavile su nekrolog o Irmi Polak, a brojni građani Zagreba došli su 2. prosinca 1931. odati joj počast posljednji put na pokopu na Mirogoju. Obzor je objavio tekst: „Savjesna i požrtvovna fanatičarka svojega zvanja ona je uvijek bila na mjestu, uvijek pripravna da pjeva, da preuzme uloge, da uskoči i da pomogne gdje god i kada god je to bilo potrebno. Indispozicije ili čak otkazi predstava su kod nje bili nepoznati pojmovi, njezin zdravi glas izdržao je s lakoćom svaki napor – njezina jaka volja prebrodila je sve teškoće – njezin talenat.”

Na nadgrobnom spomeniku Irme Polak na Mirogoju uklesani su inicijali M. B. (Marija Binički) i natpis Doći će proljeće.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija