ULDERIKO DONADINI ZAČETNIK JE HRVATSKOGA EKSPRESIONIZMA
Pripovjedač, dramatičar i esejist Ulderiko Donadini u hrvatskoj književnosti javlja se u međuratnom razdoblju i s Antunom Brankom Šimićem začetnik je hrvatskoga ekspresionizma. Donadini se okušao u svim književnim vrstama: u poeziji, prozi, drami, člancima i feljtonima. Pripadao je tadašnjim boemskim krugovima. Prvo je pisao feljtone, a 1915. godine objavljuje prvo prozno djelo Lude priče. Bavi se morbidnim stanjima, izopačenim odnosima među ljudima, propadanjem natprosječno nadarenih pojedinaca. Često mu djela sadrže autobiografske elemente. Likovi se sukobljavaju s okolinom, društvenim normama i zapadaju u bezizlazna psihička stanja koja ih dovode do zločina, razvrata, mučenja, pada u najtamnije bezdane i samoubojstvo. Njegovi su likovi čudaci, neurasterici, oni koji zalaze u svijet irealnog, iracionalnoga, začudnoga, dijaboličnoga, morbidnoga. Kao jedan od naših prvih ekspresionista, Donadini je svojim najboljim radovima označio prijelaz od Matoševa impresionističkog artizma prema društveno i psihološki produbljenoj prozi ekspresionizma.
Osnivajući časopis Kokot donosi, u programatskom smislu, začetak ekspresionizma kao književne stilske paradigme. Zamišljen je kao mjesečnik, ali je izlazio neredovito. Donadini mu je bio urednik i autor gotovo svih tekstova. Bio je to časopis hrvatske avangarde u kojem je objavljeno više programskih članaka, kritika, polemika, pamfleta, recenzija, pjesama te proznih i dramskih tekstova. Preko njega se obračunavao i s aktualnim časopisima Savremenikom, Hrvatskom prosvjetom, kao i s Maticom hrvatskom. Zbog stalne neimaštine, neurednoga života bio je u stalnom sukobu s društvom oko sebe, zbog pijanstva i ludila često i u ekscesnim situacijama.
Najznačajnija Donadinijeva osvarenja su proza i drama. U ranijem razdoblju prepoznaju se utjecaji i domaćih i stranih autora poput Antuna Gustava Matoša, Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmana, Edgara Allana Poea i Stanislawa Prybyszewskog.
Ulderiko Donadini rođen je u Plaškom 8. travnja 1894. Obitelj Donadini potječe iz Italije, ali 1750. sele u Korčulu. Djed, po kome je pisac dobio ime, bio je učitelj u Stonu, a kasnije općinski tajnik u Trogiru. Iz braka s Marijom Huttner (podrijetlom Austrijanka) rodio se sin Ivan, piščev otac, koji je bio inženjer šumarstva te je radio u Dalmaciji i Lici. Oženio se Franjkom Vrdoljak (Imoćankom) i s njom imao šest kćeri i dva sina. Ivan Donadini bio je nepromišljen čovjek, impulzivan, njegov je način života cijelu obitelj doveo do bankrota te su živjeli vrlo siromašno. Obiteljske odnose opisao je u svojim djelima: agresivni i patrijarhalni otac alkoholičar koji napušta obitelj i brižna majka uz koju je jako vezan. Ulderiko Donadini završio je osmi razred više pučke škole u Ogulinu te se obitelj 1907. seli u Zagreb gdje Donadini upisuje prvi razred realne donjogradske gimnazije koju će završiti 1912. Dobio je stipendiju (koju je davala Zaklada za uzgoj djece šumarskih činovnika) za Gospodarsko-šumarsku akademiju (1913.). Iduće godine prelazi na Prirodoslovni fakultet gdje sluša biologiju i kemiju što je 1917./18 i apsolvirao. Dolaskom u Zagreb priključuje se raznim ograncima školskoga umjetničkog kruga, između ostalih i u literarnom kružoku s Augustom Cesarcem. U burnoj 1912. s đačkim štrajkovima i atentatom na bana Cuvaja, Donadini nije neposredno sudjelovao već je držao govore na đačkim skupovima i predvodio đačke demonstracije.
Početkom 1918. radio je kao nastavnik u Petrinji. Tu upoznaje Doru Žiborsku s kojom se zaručuje, ali uskoro se veza prekida zbog neobičnog ponašanja zaručnika. Kratko vrijeme radi u Zagrebu u Prvoj realnoj gimanziji (1918.), a iduće je godine premješten u gimnaziju u Vinkovcima gdje ostaje do ožujka 1921. Nakon toga živio kao slobodni pisac u Zagrebu. Kraće je vrijeme boravio u Pragu (1917.), Splitu (1918.), Beču (1919.) i Beogradu (1921.)
U jesen 1914. pozvan je u vojsku (Vojno-dobrovoljačku školu u Karlovcu). Počinje simulirati psihičku rastrojenost sve dok 1915. nije dobio potvrdu da je nesposoban za vojnu službu. U „Bilježnici“ sačuvanoj u njegovoj ostavštini zabilježio je i impresije o ratu, čovjeku, vojniku, ludilu. Progonjen mislima na one koji danima trunu u blatu, na kiši, odlučio je pod svaku cijenu izbjeći sudbinu tih ljudi. Isplanirao je da će se razboljeti gladovanjem, nespavanjem i pijenjem većih količina alkohola. Bdio je tri dana za redom, nakon čega je zapisao: „Svaki dan gore. Nervi mi popuštaju, a sa dna lubanje kao da prede pauk finu sivu mrežu preko mozga. Oči mi mutne, ruke mi drhte i srce kao gusle bez žica, već nisam tri noći spavao. Ličim luđaku.“ U „Sablastima“ autobiografski piše: „Odlučio sam prošetati se dvije stotine puta iz jednoga kuta u drugi i na glas brojiti. Premješten je u bolnicu za duševne bolesnike u kojoj je bilo mnogo onih koji su glumili ludilo. Bio je opsjednut mišlju da ga ne otkriju jer bi ga proglasiti dezerterom. Tu ostaje do ljeta 1915. kada je otpušten kao trajno nesposoban. Vrativši se u Zagreb, živi u strahu da ga ne otkriju. I dalje glumi ludilo. Dobivši svjedodžbu o trajnoj nesposobnosti u prosincu 1915., nije se riješio starih navika, izgubio je povjerenje u sve ljude i živio je u uvjerenju da je okružen uhodama, povukao se u sebe.
Od kraja 1921. do veljače 1923. bio je, s prekidima, deset mjeseci u stenjevačkoj duševnoj bolnici jer mu je dijagnosticirana shizofrenija. Te su ga bolesti, uz alkoholizam, dovele do samoubojstva 10. svibnja 1923. godine.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.