BELA KRLEŽA KRALJICA TALIJINA HRAMA
Izuzetna glumica, sjajna „glembajevka“, velika glumačka snaga, superiorna, ženstvena, nenadmašiva u ulozi fatalnih žena, samo su neki od epiteta Bele Krleže. Leposava Kangrga, hrvatska kazališna glumica poznatija kao Bela Krleža, rođena je u Sinju 26. listopada 1896. godine. Kći je pravoslavca Milana Kangrge, poštanskoga službenika, i katolkinje Kate Vuksan. Krštena je u pravoslavnoj crkvi. Obitelj Kangrga 1898. seli u Zagreb, gdje otac Milan dobiva mjesto brzojavnoga pristava. Već je u osnovnoj školi Leposava preimenovana u Bela. Nije pouzdano utvrđeno je li do promjene imena došlo prijevodom njezinoga krsnog imena na talijanski jezik – Leposava u Bela ili je novo ime izvedeno iz ekavskoga roditeljskog hipokoristika Bela (tj. bijela – plave kose i svijetle puti) kakva je Leposava bila.
Evangeličku djevojačku školu polazi 1907. u Zagrebu u kojoj, uz ostale predmete, uči njemački i francuski. Polazila je i Glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda upisujući glasovir kao glavni, a solo-pjevanje kao sporedni predmet. Učiteljsku školu završila je 1919. u Zagrebu te je kao učiteljica radila u Donjoj Rijeci kraj Ludbrega, a od 1924. u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U zagrebačkoj Crkvi sv. Blaža udala se 14. studenoga 1919. za najvećega književnika 20. stoljeća Miroslava Krležu.
Želja za glumom iz godina školovanja nije je napuštala pa je učeći kod glumice Milice Mihičić i glumca Ive Badalića 1928. pristupila audiciji zagrebačkoga kazališta ulogom u Romainsovoj komediji Diktator. Pravu priliku dobila je na premijeri Krležine drame Gospoda Glembajevi (1929.), kada je na temelju uspješne interpretacije glavne ženske uloge, barunice Castelli, postala članicom dramskog ansambla HNK. Ta će se uloga s vremenom pretvoriti u njezinu amblemsku kreaciju. Izvela je brojne uloge u komedijama, posebice Nušićevim i Držićevim. Igrala je i u dramama Ibsena, Tolstoja i Gorkog, a osobito se dobro snalazila u konverzacijskim djelima Wildea i Shawa. Nastupala je i kao gospođa Erline u “Lepezi lady Windermere” Oscara Wildea i kao Kitty Warren u “Zanatu gospođe Warren” Shawa. Nastupa i u brojnim ostvarenjima suvremenih pisaca kao što su Williams, Helmann i Anouilh. Među njezine vrhunske domete ubrajaju se kreacije Krležinih likova Laure Lenbach i Madlen Petrovne u U agoniji, Melite i Klare u Ledi, te Livije Ancile i Klare Anite u Areteju. Glumila je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu od 1929. do umirovljenja 1966. godine. Odnos kazališnih kritičara, pa i povjesničara, prema Beli Krleži kao glumici gotovo je uvijek ovisio i o njihovu odnosu prema Miroslavu Krleži.
Belu je Krleža upoznao nakon povratka s bojišta, još za vrijeme trajanja 1. svjetskog rata, 1916. godine u Zagrebu. Zajedno su proveli cijeli život, čak su i umrli iste godine. Susret Bele Kangrge i Miroslava Krleže u prigodi Krležinih posjeta u Zagrebu Belinom ujaku Dani Vuksanu u Đorđićevoj ulici 16 obilježiti će njihov cijeli život. Na vrpci Krležina vijenca žutih ruža koji je 1981. prekrio Belin lijes, pisalo je: Posljednji pozdrav iz GJ 16, Tvoj MK. Šifra GJ 16 biti će godinama u mnogobrojnim pismima i porukama Miroslava i Bele.
Umrla je 23. travnja 1981. u Zagrebu i sahranjena je na Mirogoju. Na adresi Gvozd 23 gdje su živjeli Bela i Miroslav Krleža od 1952. godine, danas se nalazi njihov dom uređen kao izložbeni prostor koji je otvoren za posjetitelje. Dom – muzej koji prikazuje njihovu životnu ljubavnu, stvaralačku i ljudsku priču. Gvozd 23 biva stjecište živoga intelektualnoga gibanja umjetničke i političke elite njihovoga vremena.
Dio Belina pisma iz Otočca
kolovoz 1919.
Milo, danas je već deveti dan da sam ovde – ali još nemam vesti od Tebe. […] Između ostalog moram Ti priznati da sam bila opet 4 dana bolesna. Neka vrsta španske, možda i influence šta li. Ali sada mi je već dobro. Sreća da sam daleko, jer znam da bi me grdio. Dakle da znaš, da u “Švici” kraj Otočca ima prazno učit. mesto. To je sat hoda od O. a veliko švičko jezero čini to selce zaista ljupkim. Tu ima škola sa 4 raz. i 3 učit. sile. Od kojih je jedna sada premeštena. Dakle to ako bi htela mogla bi odmah dobiti. Ali eto kad neznam šta je sa molbom ni ništa. Ako molba nije ni predana, a ja ovde sedim za badava i čekam. A nije to ni lako. Što dalje to teže. Ja sam tačno znala da će to tako mi biti. Pa onda to još u ovoj kući. A u Gospić neću, dok sasma ne budem zdrava, ja bi se mogla na putu prehladiti. U Gospić se naime putuje u vagonima za marvu! Neki dan malo da se nisam ugušila. Pokvarila se lokomotiva kad su bili u sred tunela koji je 4 km dug. Možeš misliti panike. Kako je to sve primitivno i bedno. Bilo bi ipak fino to sve ostaviti – pa otići! Ali kuda i kako? Kad gledam sada meni vis – a vis kućicu sa drvenim krovom! Pa sada pred veče gone stada, kroz grad na vodu, a po noći žanju. Jer po danu im je prevruće i ne dospiju na sav posao, jer sve se rukom radi. Plug im je drven! A i kako igraju sada sa soldatima cure. Uz to pevaju neke užasno čudne napeve. Kao nigde. One ličke od dva najviše tri intervala – bez boje bez svega. Samo ipak tužne. Inače po selima kradu i ubijaju se ko ništa. Jučer dovezli jednog u bolnicu, ali već mrtvog. Potukli se. Svaka druga žena je trudna. A svake nedelje svatovi! Žene se. Onda nose barjake. “Vlaške” i “šokačke”. Onda se mrze te dve zastave kao nikad do sada. Po vagonima ispisane sve kletve i ceo prostački rečnik na “Srbijance” i dinastiju. Nikad si nisu bila dalje ta dva naroda – što zajedno drvenim plugom ore! […]
Voli Te Tvoja Bela
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.