STJEPAN RADIĆ DOBIO ULICU U PRAGU

Hrvatski političar Stjepan Radić, koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio najveći promicatelj hrvatsko-čeških odnosa, dobio je ulicu sa svojim imenom u Pragu. Odluku o tome donijelo je 15. svibnja 2018. Vijeće Grada Praga temeljem inicijative koju su još 2009. pokrenuli Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček. Prijedlog je u siječnju pred praškim Magistratom ponovno aktualizirala hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha i inicijativa je bila pozitivno primljena, što je i rezultiralo odlukom nadležnih vlasti, upravo u godini u kojoj se navršava 90. godišnjica Radićeve smrti. Kako stoji u odluci o kojoj je Hrvatsko-češko društvo obaviješteno u petak, Stjepan Radić bio je »hrvatski domoljub, međuratni političar i popularizator češkog jezika, povijesti i kulture u Hrvatskoj.«

Novoizgrađena i dosad neimenovana ulica, čiji službeni naziv glasi »Radićova«, nalazi se u praškom predjelu Břevnov, u Gradskoj četvrti Prag 6 u kojoj je smješteno hrvatsko veleposlanstvo, kao i crkva svetog Norberta u kojoj je Radić 1898. sklopio brak sa svojom suprugom, Pražankom Marijom Dvořákovom. U toj je crkvi 2011., na inicijativu Hrvatsko-češkog društva i pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, postavljena spomen-ploča u Radićevu čast. Hrvatsko-češko društvo iniciralo je postavljanje još četiri spomen-obilježja posvećenih hrvatskim velikanima povezanima s Pragom: spomenik Nikoli Tesli te spomen-ploče u čast Vladimira Preloga, Andrije Mohorovičića i Josipa Jurja Strossmayera, a ove će godine biti postavljena i spomen-ploča u čast Augusta Šenoe.

»Nažalost, Češka se nikad nije Radiću za života odužila za njegov rad pa je imenovanje ulice s njegovim imenom u Pragu velika povijesna satisfakcija najvećem prijatelju i simpatizeru kojeg su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Činjenica da se ujedno radi o jednoj od najvećih ličnosti hrvatske povijesti dovoljno govori koliko je Češka bila važna Hrvatima kao oslonac i primjer u vrijeme kad se i sama borila za samostalnost i slobodu. Radić je vrlo volio Prag kojeg je u svojim djelima i pismima gotovo uvijek nazivao Zlatnim Pragom«, izjavio je povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva. Prema njegovim riječima, Ulica Stjepana Radića bit će jedna u nizu »hrvatskih« ulica u Pragu, gdje već postoje Strossmayerov trg, Ulica Nikole Tesle te Hrvatska, Zagrebačka i Dubrovačka ulica, kao i Ulica jugoslavenskih partizana koja se od 1946. do 1946. zvala Titova.

Osim Stjepana Radića, odlukom Vijeća Grada Praga javnu površinu sa svojim imenom dobilo je još nekoliko značajnih osoba, među kojima i nedavno preminuli češki filmski režiser Miloš Forman, kao i Ukrajinac Vasil Makuh koji se u studenom 1968. spalio u znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke, dva mjeseca prije češkog studenta Jana Palacha.

Stjepan Radić s Češkom je bio povezan prije svega preko svoje supruge Čehinje koju je upoznao tijekom prava studija na Karlovom sveučilištu u Pragu, odakle je izbačen 1894. zbog političkog djelovanja. Radić je u Pragu živio od 1899. do 1900. kada je djelovao kao novinar i publicist i družio se sa sveučilišnim profesorom Tomášom Masarykom, kasnijim utemeljiteljem i prvim predsjednikom Čehoslovačke. »Prag i Češka imali su veliku ulogu u Radićevom političkom i idejnom sazrijevanju jer od Masaryka i drugih čeških političara Radić je preuzeo ideju da u politici treba praktično djelovati kako bi se ostvario pomak nabolje, posebno u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti, što je kasnije primijenio u svom radu među hrvatskim seljaštvom. Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda, koji bi se trebao sastojati od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama. Radićev stav je bio da se Slaveni samo zajednički mogu izboriti za promjene u monarhiji i to pod vodstvom Čeha kao najkulturnijeg i najnaprednijeg slavenskog naroda koji prednjači u slavenskoj uzajamnosti, međutim, češki političari nisu podržali Radićev plan smatrajući ga neostvarivim. Radić je idealizirao Češku kao najrazvijeniju i najnapredniju slavensku zemlju, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu. Stoga je želio da se Hrvati ugledaju na Čehe i da nauče češki jezik, posebno mladi, kako bi mogli odlaziti na školovanje u Češku«, kaže Marijan Lipovac. Radić je 1896. napisao i prve hrvatske priručnike za učenje češkog, Slovnicu i čitanku češkoga jezika i Rječnik češkoga jezika za Hrvate. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom, a treće izdanje 1911. pod naslovom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole.

Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je 1910. objavio knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, a 1912. i rad Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda. Značajno je i Radićevo djelo Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica iz 1902., kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu, te prijevod romana Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo iz 1906.

O Česima i Češkoj, Radić je pisao i u ostalim svojim djelima, kao što su Moderna kolonizacija i Slaveni i Savremena Evropa, u kojoj za Čehe uz ostalo piše: »Česi nisu megalomani, oni se ne pozivlju na svoju moć i slavu, nego na svoje pravo, na pravo slabijega, koje je glavno obilježje kulture. I zato su Česi među svim Slavenima najbolji Evropljani.« U brošuri Kako ćemo iz našeg zla u dobro Radić piše: »Česi su po svom znanju, napretku i bogatstvu, a osobito po svojoj ljubavi k slavenskoj braći, prvi slavenski narod. Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga.« Radić je toliko dobro naučio češki da je na njemu pisao i književna i publicistička djela pa ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom. Neka od Radićevih čeških knjiga su Jak se Čech brzo nauči chorvatsky, Současné Chorvatsko (Suvremena Hrvatska) i Slovanska politika v Habsburgske monarchii. Radić je na češkom napisao i autobiografske tekstove koje je 1983. otkrio češki kroatist Dušan Karpatský, preveo na hrvatski i objavio u knjizi Praški zapisi.

Marija i Stjepan Radić svoje četvero djece su odgajali dvojezično i svi su kasnije dio školovanja proveli u Češkoj. Praški student bio je i Radićev nećak Pavle Radić čija supruga je također bila Čehinja.