ŽUŽI JELINEK JE U SVIJETU BILA PROZVANA NAJPOZNATIJOM MODNOM KREATORICOM IZA ŽELJEZNE ZAVJESE

“U životu je vrlo važno biti pošten jer poštenje je velika ljudska vrlina. Pošteni ljudi naposljetku uvijek uspijevaju. U svom poslu uvijek sam bila korektna te su me ljudi zbog toga cijenili. Nakon što bi sašila odjeću, svaki preostali centimetar tkanine sam vraćala mušterijama. To im je očito jako imponiralo te sam ih na kraju svojim poštenjem osvojila”, kazala je Žuži Jelinek, jedna od najpoznatijih modnih dizajnerica, stilistica, kolumnistica i spisateljica koju su obožavali mnogi, poput Jovanke Broz, a čije savjete žene i muškarci čitaju i danas.

Njen je život bio nalik pravoj filmskoj priči. U svoj četvrti brak stupila je s 80, a kako se navodi u njezinoj biografiji, odbila je Titovu poslovnu ponudu zbog čega je morala napustiti Jugoslaviju, a odbila je i slavnog Spielberga koji je, opisuje u biografiji, htio o njoj raditi film. Žuži je iskreno priznala kako se dva puta udala iz ljubavi, dva puta zbog interesa, da je imala mnogo ljubavnika, da je četiri puta dotaknula dno i opet se dizala. Svojih pogrešaka i poraza nikad se nije stidjela i o tome je otvoreno govorila. Žuži Jelinek je za života slovila kao arbitar ukusa u doba stvaranja jugoslavenskog potrošačkog društva, te kao neosporiva interpretatorica žensko-muških odnosa u modernoj hrvatskoj državi. Mladima je poručivala neka uče jezike.

„Meni je to pomoglo. Naravno da morate završiti fakultet, ali to nije dovoljno. Treba imati zvanje s kojim se može zaraditi novac. Od toga ne treba odustati. Muškarci dolaze i odlaze ili ih ostavljamo. Ostaje samo ono što smo same stekle i naučile. Imam dva stroja koji su mi bili važni u životu. Onaj za šivanje, koji nikada nisam ostavila i uvijek me je izvlačio iz nevolja. Drugi za pisanje, na kojem pišem kolumne“, isticala je u mnogim prilikama Žuži.

Rođena u Budimpešti, u siromašnoj židovskoj obitelji, majka joj je porijeklom Mađarica, a otac Hrvat. Pravo ime joj je Suzana, mađarski Žužana, što je skratila u Žuži. Prezime Jelinek zadržala je iz prvog braka, od muža u kojeg je bila, kako će reći, smrtno zaljubljena i kojega je sanjala i u poznoj dobi, mnogo godina nakon rastave. Žužini roditelji, Izidor i Ruža Ferbe, upoznali su se u Budimpešti gdje su pohađali specijaliziranu školu za gluhonijeme, a nakon Žužinog rođenja odlučili su se preseliti u Zagreb, gdje je Žuži pohađala školu za krojačice. Siromaštvo je tada, kazala je, lakše podnosila jer je bila mlada. No, život u Zagrebu za njezinu je obitelj bio daleko od idile, posebno nakon uspostave NDH. Zbog židovskog podrijetla prošli su pravi pakao. Žužina majka je bila kućanica, a otac Izidor je izrađivao četke koje je prodavao po kućama. Iako se Žužina teta, očeva sestra, udala za bogatog zagrebačkog Židova u Ulici baruna Trenka, Žuži i njezina braća nisu imali puno koristi od nje. Teta se sramila svog siromašnog, gluhonijemog brata, pa ih je, kad su je posjećivali, primala u kuhinji. Upravo zbog toga, Žuži se već s 12 godina zaklela da će imati uspješan život i karijeru, poniženja koja je pretrpjela u djetinjstvu bila su odlučujuća u njezinoj namjeri da ima pristojan život bez oskudjevanja. Završila je školu za krojačice u Zagrebu.

„Obojicu moje braće strijeljali su ustaše, a roditelji, iako gluhonijemi, bili su dodatno kažnjeni. Morali su gledati pogubljenje svoje djece. Jedan od moje braće prije strijeljanja je skinuo sat i dao ga majci. Zamislite koju je bol doživjela ta žena“, kazala je Žuži u jednom prisjećanju u suzama. Ni tu nevoljama nije bio kraj. Jednom kad je saznala da će joj roditelji biti deportirani u zloglasni koncentracijski logor Jasenovac, Žuži je bila toliko očajna da je odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Odlučna da im spasi život, tada 21-godišnja Žuži, u braku sa zagrebačkim zubarom dr. Erihom Jelinekom, otišla je do talijanskog časnika i zavela ga, te s njim provela nekoliko noći u riječkoj Esplanadi.

„Baš me briga što će ljudi reći. Dala bih i desnu ruku da spasim roditelje, odlučno je rekla Žuži na premijeri dokumentarca o svom životu. “Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj ćete vi misliti o meni, baš me briga!” Film o njoj svojedobno je želio snimati i veliki Steven Spielberg, ali ona nije htjela živjeti dvije godine u Americi pa je ponudu odbila.

Sa samo 17 godina počela je raditi kao krojačica u Parizu kod poznate Nine Ricci, a kraće vrijeme radila je i za modnu dizajnericu Coco Chanel. U Zagreb se vratila 1939. godine zbog početka Drugog svjetskog rata. Po povratku je otvorila krojačku radnju u kojoj je šivala za bogate židovske porodice. Šivala je i za Belu Krležu, Savku Dabčević-Kučar i mnoge druge žene epohe. Također je bila vrlo zainteresirana i aktivna u učenju stranih jezika pa je tako govorila čak sedam jezika. 1941. godine udala se za prvog supruga, uglednog zagrebačkog zubara dr. Eriha Jelineka. Iz tog braka ima dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu.

U rujnu 1943. pridružila se Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije gdje je bila bolničarka u zubnoj ambulanti 35. ličke divizije. Nakon rata opet je započela raditi kao krojačica. U 40. godini života preselila se u Sjedinjene Američke Države gdje je nastavila sa šivanjem, te je u tome bila prilično uspješna. Po povratku u Zagreb, Žuži je saznala da ju je muž varao s kućnom pomoćnicom, te da ju je ostavio. Njezini uspjesi i putovanja u ono vrijeme zasmetali su Josipu Brozu Titu koji je smatrao da promoviranje njezinih modela kao Žuži Jelinek nije dobro za samoupravni socijalizam SFR Jugoslavije. Umjesto toga, Tito joj je ponudio mjesto direktora makedonske modne tvrtke “Teteks”, pod čijim imenom bi predstavljala svoje modele. Žuži je tu ponudu odbila, te ju je ubrzo nakon toga Tito u svojemu govoru, u Splitu 1960. godine, spomenuo kao negativan element za SFR Jugoslaviju, te joj je bilo rečeno da je bolje da otiđe iz zemlje. Žuži se ubrzo potom preselila s djecom u Ženevu. Danas u istoj ulici u kojoj je tada tražila najjeftiniji stan za njih petero, ima četiri kuće. U Zagreb se vratila 1964. na Titov poziv, a nakon povratka je šivala modne kreacije za Jovanku Broz. S njom je i prijateljevala. Tito joj je zabranio da u Americi ima modne revije pod svojim imenom, a Žuži je na kraju pristala doći u Beograd i biti Jovankina osobna krojačica. Zajedno su išle u Pariz po materijal, isprobavale haljine na zagrebačkom Gornjem gradu i pisale jedna drugoj pisma u trenucima kada su bile razdvojene.

Krajem 1950-ih godina Žuži je prva svoje modele prikazala na revijama u inozemstvu, te je tako obišla Europu, Ameriku, Bliski i Daleki Istok. Prva se proslavila u modnom svijetu izvan granica SFR Jugoslavije, a domaći tisak ju je zbog toga prozvao ambasadorom mode. Svoj nadimak je dobila i u inozemnom tisku koji ju je nazivao najpoznatijom modnom kreatoricom iza Željezne zavjese. Od 1994. bila je redovna kolumnistica hrvatskog časopisa Glorija, a tijekom života napisala je deset knjiga, od kojih je zadnja objavljena 2013. godine pod imenom “Živjeli muškarci” i sastoji se od njezinih kolumni iz časopisa Glorija. Ostale Žužine knjige su “Mijenjaju li se muškarci”, “Žene, osvajajte…”, “Od seksa do vječnosti”, a pisala je i o svakodnevnim problemima, zdravstvenom odgoju, osobnoj higijeni i odnosu prema novcu. O Žuži je također snimljen i biografski dokumentarac redatelja Darka Halapije i scenaristice Andree Ćakić, a u produkciji Hrvatske radiotelevizije (HRT). Četrdesetominutni film pod nazivom “Mislim da ja to ne zaslužujem” je premijerno prikazan 2007. godine u kinu Tuškanac. On prati četiri životna razdoblja u Žužinom životu.

Žuži je pod stare dane živjela na relaciji Zagreb-Ženeva-Opatija. Do kraja života je bila braku s četvrtim suprugom, sucem Miloradom Ronkulinom za kojega se udala u 80. godini života. Žuži je bila dugogodišnji član Vijeća Židovske općine Zagreb (ŽOZ), 2006 godine dr. Ognjen Kraus, predsjednik ŽOZ-a, joj je uručio posebno priznanje, odavši tako divljenje njezinom filantropizmu i posebno pomoći “Domu umirovljenika Lavoslav Schwartz”. Žuži Jelinek preminula je u Zagrebu 23. siječnja 2016. godine. Prema nekima Žuži će ostati zapamćena kao jedna od najfascinantnijih i najpozitivnijih žena hrvatske javne scene.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.