Vujadin Prelević, predstavnik crnogorske nacionalne manjine

Pravi sam Samoborac

Pitate li u Samoboru za Vuju Crnogorca svi će znati reći o kome se radi jer u tome gradu živim četrdeset godina i postao sam pravi Samoborac. Kada sam u svibnju 1974. godine došao iz rodnog Cetinja iz Crne Gore u Samobor osjećao sam se čudno jer Samoborci ne prihvaćaju ‘dotepence’. Pomalo su učili oni mene, ja tvrdoglav njih i tako smo se spojili. Smiju mi se kada kažem ‘kaj’, ali uživaju dok pričam viceve na crnogorskom.
Ovdje sam počeo od nule. Kada me je tata doveo zrakoplovom u Zagreb donio sam samo dva para traperica, tri-četiri majice i dva para tenisica. Prespavao sam u hotelu Internacional i sutradan se javio u samoborsko poduzeće Tehnogradnja Invest, po zanimanju sam arhitektonski tehničar s položenim državnim ispitom, te sam istoga dana otišao na posao u München gdje smo gradili olimpijski stadion. Potom sam pet godina radio na izgradnji hotela Rivera Poreč, a poslije po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u nekim dijelovima Grčke. Poduzeće je 27 godina radilo za budžet i materijalne rezerve bivše Jugoslavije podzemne aerodrome, skladišta i vježbaonice za tenkovsko gađanje – govori Vujadin Prelević, predstavnik crnogorske nacionalne manjine Zagrebačke županije gdje živi više od stotinu pripadnika te manjine.
Četrdeset njih se nedavno vratilo s putovanja po Crnoj Gori koje je ta zajednica organizirala. Posjetili su; Kolašin i Durmitor, kanjone rijeka Tare i Platije, manastir Morača, Plavsko, Biogradsko i Crno jezero, te Sveti Stefan, Bečiće i Budvu. Ovakvi posjeti Crnoj Gori postaju tradicija jer su i prošle godine bili u Podgorici, na Lovćenu i Cetinju, kao i u poznatom svetištu Ostrog. Sa sunarodnjacima je bio i Prelević kojemu teče već treći mandat na čelu nacionalne manjine Crnogoraca Zagrebačke županije. Iako je umirovljen tek prošle godine, Preleviću ni dok je bio zaposlen nije bilo teško angažirati se za dobrobit svojih sunarodnjaka.
Žale što nemaju više novca kojim bi mogli realizirati brojne programe vezane za očuvanje nacionalnog identiteta.
Nismo zadovoljni sredstvima koja nam daje Zagrebačka županija, svake godine je sve manje novca. Dobili smo nedovoljno novca za proslavu blagdana, naš veliki blagdan je Petrovo i obilježavamo ga 13. srpnja kada se okupljamo na Platku kod Rijeke. Imamo vrlo vrijedan kulturni program, ali ga ne možemo realizirati novcem koji nam Županija daje. Tražili smo novac za izdavanje knjige i nismo dobili ni kunu, kao ni za izradu web stranice. Držimo se naših običaja, obilježavamo Dan neovisnosti Crne Gore, prošle godine smo na Cetinju postavili bistu koju je izradio Dimitrije Popović, ali ne pokrivamo troškove. Naše kulturno-umjetničko društvo „Montenegro“ je dobilo samo tisuću kuna i ne možemo ostvariti ništa od planiranog.
Mogli bismo još mnogo toga napraviti, ali nedostaju sredstva – kaže Prelević koji vjeruje da će Koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije taj problem riješiti.
Crnogorce u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji počeo je okupljati profesor Veselin Simović, sada pokojni, a pridonijeli su tome i umjetnik Dimitrije Popović, liječnik Rade Pavličević, te drugi.
Svi smo zajedno, ne možemo izdvojiti nikoga posebno. Crnogorci su se prilagodili načinu života u Hrvatskoj, uspješno obavljaju svoje poslove i čuvaju svoj nacionalni identitet. Dobro smo prihvaćeni, koliko znam nitko nema nikakvih problema zbog nacionalne pripadnosti. Što se mene tiče nikad nisam doživio nešto neugodno pa ni kada su počela neslaganja i raspala se bivša država. Nisam slučajno došao u Hrvatsku, moj je tata studirao ekonomiju i pravo u Zagrebu. Poslije se vratio u Crnu Goru i bio na visokim pozicijama u Podgorici, bivšem Titogradu.
Kada sam odlazio s Cetinja znao sam kuda idem jer sam sedam godina zaredom sudjelovao na omladinskoj radnoj akciji „Sava“ kao pripadnik radne brigade „13. jul“. Posljednji put sam radio na nasipu pored zgrade bivšeg Centralnog komiteta Hrvatske. Zbog toga sam i došao raditi u Hrvatsku u Tehnogradnja Invest gdje me je na posao primio ondašnji direktor Mišo Begović. S vremenom su me Samoborci upoznali i zavoljeli pa sam pravi samoborski Crnogorac i priznati Samoborac od starih Samoboraca.
Bio sam i član predsjedništva NK Samobor, a sa svima, između ostalog i gradonačelnikom Krešom Beljakom, imam odlične odnose. Kada sam išao po domovinicu dobio sam je za dva dana što je pripadnicima nekih drugih nacionalnih manjina bilo neshvatljivo, ali ja sam takav status zaslužio svojim radom i ponašanjem – kaže Prelević. U Samoboru je osnovao obitelj; sa suprugom, podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, ima 33-godišnjeg sina. Zajedno slave katoličke i pravoslavne blagdane, a njihova je kuća otvorena ljudima dobre volje.
Ne bih napustio Samobor, niti pola svoje kuće dao za cijeli Zagreb. Nikad nisam ni pomislio otići iz Hrvatske, moj sin je tu rođen, zaposlen je i ima društvo. Imam dobru suprugu i sina, a i sa Zagorcima sam u jako dobrim odnosima. Moji su prijatelji raznih nacionalnosti, jedan od njih je i Mađar Imbro Berkeš. Nikad mi nije bio problem pozitivno komunicirati s ljudima. Dok sam radio po terenu imao sam po 250-300 radnika na gradilištu, bilo ih je sa svih strana, i nije bilo nijednog incidenta – kaže Prelević koji je i veliki humanist.
Kao učenik četvrtog razreda srednje škole sudjelovao je u spašavanju unesrećinih tijekom rušenja visećeg mosta u Podgorici iako je i sam bio u životnoj opasnosti.
– Kada se 1968. godine srušio taj most dosta je ljudi poginulo, a mnogo ih je bilo ozlijeđeno. Tijekom rušenja i ja sam bio na mostu i visio s ruševine, ali sam spasio sebe i još dvije djevojke. Te sam godine od tjednika „Arena“ dobio nagradu za najveći pothvat godine u Jugoslaviji. Nagrada mi je uručena u zagrebačkom hotelu Esplanada – prisjeća se Prelević. Tijekom nedavnog posjeta Crnoj Gori vodio je prijatelje pokazati gdje se nesreća dogodila. Pored mjesta na kojem je stajao stari most sagrađen je novi nazvan „Millenium“ koji je Podgorici darovala Moskva.
– Moj školski kolega Miomir Mugaša je gradonačelnik Podgorice i kada sam proljetos bio tamo susreli smo se pa sam mu predložio da Podgorica promijeni ime u Duklja, što joj je bilo povijesno ime, ili da grad nosi ime prema Ribnici rijeci koja tamo teče – kaže Prelević koji je zadovoljan svojim životom, ali kaže da je u bivšoj Jugoslaviji bolje živio iako je radio od jutra do sutra.

Autor: Slavica Šarović