STEFAN BOJKO: RAT JE JEDNA PRAZNINA, NE RAZMIŠLJAŠ NI O ČEMU NEGO KAKO DA PREŽIVIŠ

Ukrajinac po nacionalnosti, Stefan Bojko, hrvatski je branitelj dragovoljac iz Petrovaca. Dvije je godine bio na bojišnici, ali ništa nije tražio, a ni dobio. Nema ni čin ni braniteljsku mirovinu, samo Spomenicu Domovinskog rata

Kada je 1991. napadnuta istočna Slavonija, Vukovar i okolna sela, Stefan Bojko, Ukrajinac po nacionalnosti, radio je u tvornici Borovo na proizvodnji  automobilskih guma, poslu za koji se školovao. Tad je bio 33-godišnjak i sa suprugom i troje djece živio je u Petrovcima, selu u okolici Vukovara u kojem su većinom bili Rusini i Ukrajinci. U ljeto 1991. u obranu sela uključilo se je 36 branitelja; samo je jedan bio Hrvat, 34 Rusini i Ukrajinci, te jedan Mađar koji im je bio zapovjednik. U to vrijeme nije bilo jedinstvene bojišnice, svako selo imalo je svoju obranu, a nije bilo ni dovoljno oružja.

-Bila je glupost braniti svako selo zasebno, ali imali smo volju i htijenje braniti svoj dom. Nisu svi u selu blagonaklono gledali na nas, neki su mislili da nas se taj rat ne tiče i da će nas zaobići. Bio sam zapovjednik jednoga od stražarskih punktova u selu i ostali smo na položaju sve do 1. listopada 1991. do pada Petrovaca – govori Bojko koji je u to selo doselio kao 13-godišnjak 1971. iz okolice Banja Luke. Na području između Banja Luke i Prnjavora prije 120 godina, u vrijeme austrijske carice Marije Terezije, naselilo se mnogo Ukrajinaca koji su tamo dobili zemlju. Prema Bojkovu iskustvu, Srbi kao većinsko stanovništvo u tom kraju stalno su vršili pritisak na Ukrajince da se iseljavaju. Zbog toga su njegovi roditelji, poput mnogih njihovih sunarodnjaka, prodali kuću i zemlju koju su imali u BiH te su se preselili u Petrovce gdje su kupili staru kuću i malo zemlje. Iako nije rođeni Petrovčanin i mogao je napustiti selo, Bojko je zajedno s bratom Mitrom odlučio braniti svoj dom.

-Kada je počeo tenkovski napad na selo i počeli su ga nadlijetati zrakoplovi JNA, na nagovor nekih seljana povukli smo se s položaja kako bismo spasili selo od stradanja. Prilikom povlačenja boravili smo dan i noć prikriveni u polju, a potom smo otišli prema Ceriću, pa u Nuštar i na kraju u Vinkovce. Brat i ja priključili smo se 109. vinkovačkoj brigadi i odmah su nas poslali na bojišnicu u Privlaku. Samo je nas dvanaest iz Petrovaca stiglo tamo, neki su ostali u Nuštru, ali ranije smo imali i poginulih i zarobljenih. Nakon pada Vukovara otišli smo u Zagreb u vojarnu Borongaj gdje su nas pitali što Rusini i Ukrajinci traže u ratu Srba i Hrvata. Tako su i naši mještani mislili dok nisu počele padati granate po selu. Stariji ljudi su nam govorili da neće biti ništa, ali prevarili su se – govori Bojko čiji je ratni put počeo u brigadi Tomislava Merčepa koji je u početku Domovinskog rata organizirao obranu Vukovara, potom je bio u 109. vinkovačkoj brigadi, pa u 204. vukovarskoj brigadi… Bio je na bojišnicama u Pakracu, Kusonjama, Pakračkim Vinogradima… U Privlaci su se Petrovčani upoznali s Miljenkom Kanižajom, zapovjednikom policije u Ludbregu, koji im je pomogao da se smjeste u tom gradu i priključe varaždinskoj brigadi.

-Tri zime proveo sam u obrani Hrvatske, ukupno 24 mjeseca. Moja supruga je s djecom napustila je Petrovce prije pada sela i otišla u Otok kod Vinkovaca, ali kada je počeo napad na Nijemce otišli su u Mađarsku. Odmah se je, nezadovoljna smještajem, s još dvije žene i njihovom djecom, istim kamionom vratila u Hrvatsku. Nismo znali gdje je tko od nas, a ona je čula i da sam poginuo. Nakon nekog vremena našli smo se u Đakovu, a poslije smo svi zajedno otišli u Ludbreg – govori Bojko. Nakon razvojačenja zaposlio se u pilani u Ludbregu, a 1995. otišao je raditi u Italiju. Kada je 1996. s međunarodnom policijom prvi puta poslije Domovinskog rata došao u Petrovce mnogi sumještani nisu odgovarali na njegove pozdrave. U selu su ostali njegovi roditelji koji nisu dobro prošli zbog toga što su im dva sina bila hrvatski branitelji, ali su, nasreću, preživjeli.

-Neki nisu željeli Hrvatsku bez obzira koje su bili nacionalnosti. Nisam dobio nikakav čin, nemam ni braniteljsku mirovinu samo Spomenicu Domovinskog rata – govori Bojko koji je dopredsjednik Općinskog ogranaka Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Petrovci općine Bogdanovci (OOUHDDR) i član Nadzornog odbora Ukrajinske zajednice RH.

-Nisam nikoga ništa tražio. Otišao sam 1995. raditi u Italiju u jednu pilanu i tamo ostao do 2010. kada sam doživio nesreću na radu. Bio sam utovarivač, rezač, vozač viljuškara… Jednoga dana sam vakumskom dizalicom slagao daske i otišao izvaditi okorak koji se zaglavio. To se malo odužilo, a radnik koji je bio na stroju zaboravio je na mene i uključio stroj koji mi je zahvatio i zdrobio mi kukove, zdjelicu i leđa. Bilo je strašno, helikopterom su me odvezli u bolnicu na operaciju – prisjeća se Bojko. Ima šipke u kralježnici, hoda s pomoću štake i dobiva mjesečnu rentu kao odštetu. Živi s obitelji u Petrovcima i čeka da navrši 65 godina života da može podnijeti zahtjev za starosnu mirovinu. Kad razmišlja o ratu rado se sjeća zajedništva koje je vladalo među hrvatskim braniteljima, a sve ostalo mu je samo praznina.

– Rat je jedna praznina i ne razmišljaš ni o čemu nego kako da preživiš. Dok puca ljudi zabiju glavu u „pijesak“, a meni se tad baš spavalo. Svatko to drukčije doživljava. Bilo je situacija kad sam letio kroz zrak, ali imao sam sreće da nisam bio ranjen nego samo natučen prilikom pada. Nisam bio ni u direktnoj borbi s neprijateljima. Pucaš pa koga pogodi – govori Bojko.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.