STANKO VRAZ – ILIRAC I ROMANTIK
Stanko Vraz i Julijana Cantilly hrvatski su Romeo i Julija, a njegovi stihovi o nesretnoj ljubavi posvećeni Ljubici smatraju se jednima od najljepših u povijesti hrvatske književnosti. Lijepa Ljubica (Julijana) bila je velika pjesnička muza ilirca Stanka Vraza ovjekovječena u nježnim stihovima – Đulabijama. Povijesničari književnosti Vraza tako često uspoređuju s velikim talijanskim renesansnim pjesnikom Francescom Petrarcom.
Julijana Cantilly (nećakinja Ljudevita Gaja) raspalila je ljubavni plamen mladog pjesnika Stanka Vraza za vrijeme njegovog posjeta prijateljima ilircima 1833. godine. Ljupka Julijana u pjesnikovim je stihovima postala “Ljubica”, ali je 1837. postala i gospođa Engler jer ju je otac dao udati za bogatog trgovca iz Ljubljane. Tako je Vrazova ljubav ostala samo na stranicama kanconijera “Đulabije”, dok je Julijana u braku rodila sina i kćer te potom ubrzo preminula 1842. godine. Ipak, odjeci ljubavi su preživjeli jer njen grob kraj župne crkve u Samoboru krase ljubavni stihovi Stanka Vraza, a postao je i okupljalištem pjesnika koji jednom godišnje hodočaste u Samobor kako bi kazivali svoje ljubavne pjesme.
Stanko Vraz bio je hrvatski i slovenski književnik, prevoditelj i kritičar. Osebujan romantičarski pjesnik, utjecajan promicatelj ideja Hrvatskoga narodnog preporoda, sudionik Ilirskoga pokreta te prvi hrvatski profesionalni književnik Stanko Vraz, pravim imenom Jakob Frass, rodio se u slovenskome mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne je razrede polazio u Grazu. Govorio je pet jezika; prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja. Studij prava i filozofije pohađao je u Grazu, ali većinu vremena provodio je proučavajući književnost i strane jezike. Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica.
Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se Ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Ljudevita Gaja i surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao „Ilir iz Štajera“. Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović.
S Ljudevitom Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem 1842. godine izdaje časopis “Kolo”, a u razdoblju od 1846. do 1848. godine radio je kao tajnik u Matici ilirskoj. Bio je glavni zagovornik romantičarskih ideja te je isticao veliki značaj narodne poezije. Iz tog razloga objavio je 1839. godine zbirku narodnih pjesama Slovenije “Narodne pjesni ilirske”. One se pjevaju u Koruškoj, Štajerskoj, u zapadnoj strani Ugarske te u Kranjskoj.
Najvrjedniji je dio njegova rada ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca, opisuju povjesničari književnosti Vraza. Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav prema ženi stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantilly.
U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenoga i književnoga života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost. Bilo je u tome traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što i ne čudi s obzirom na to da je Vraz Slovenac.
Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje se posebno izdvajaju djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskoga skladatelja Božidara Širolu koji ih je uglazbio.
Vraz je tijekom života obavljao razne poslove; radio je kao prevoditelj, pjesnik, putopisac i književni kritičar, pisao je tekstove o običajima i svom jeziku te se zato smatra i jednim od prvih hrvatskih profesionalnih književnika te iliraca koji su se najviše istaknuli.
Zbirku romansi i balada “Glasi iz dubrave žeravinske” objavio je 1841. godine. Posvetio ih je Dragojli Štauduar. Posljednju zbirku poezije objavio je 1845. godine pod imenom “Gusle i tambura”. Ona se sastoji od četiri ciklusa: Prvo lišće, Cvijeće i voće, Iza mora i Povjestica. U zbirci se nalazi i satirični dodatak Istina i šala, a potpisan je imenom Jakob Rešetar iz Cerovca.
“Sanak i istina” zbirka je od čak 47 soneta, a posvetio ju je Hildegardi Karvančićevoj. Jedan dio je tiskan u Dalmaciji 1845. godine, a drugi dio je tiskan u almanahu Iskra 1846. godine. Sonet je spjevan po uzoru na Mickiewicza i Petrarce, a sastoji se od njegovih izvornih stihova te 13 soneta koje je prepjevao. Njegovo djelo “Ciklus od 7 gazela” jedno je od najvažnijih ostvarenja u hrvatskoj romantičarskoj lirici. Pisao je i epigrame i satire koje je objavio u ciklusima Cigani, Komari i hobadi te Neotesanci I i II. U njima je dao svoj kritički osvrt na tadašnje političke i književne prilike te suvremenike.
Vrijednim se smatra i njegov prevoditeljski rad. Prevodio je s engleskog, češkog, grčkog, latinskog, poljskog, ruskog, slovenskog, francuskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika najčešće romantičarsku poeziju. Objavljivao je svoje dopise, putopise, bibliografske prikaze te književne kritike. Uvijek se zauzimao za strože kriterije u književnosti. Jedan je od najznačajnijih pjesnika u hrvatskom romantizmu. Kako bi se što bolje izrazio pisao je u raznim formama, a to su gazele, soneti, balade i romance. Tako je učinio hrvatsku književnost onoga vremena iznimno bogatom. Njegovo rodno mjesto Cerovac u Sloveniji, u općini Ormož sada se zove po njemu Cerovec Stanka Vraza kako bi mu se odala počast i kako bi se razlikovao od ostalih mjesta istog imena. Bio je jedini Slovenac koji je prihvatio liriku Ljudevita Gaja, što mu je France Prešeren jako zamjerio.
Među suvremenicima isticao se karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je mišljenjima koja nisu uvijek bila u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Za hrvatsku književnost značajan je njegov prijevod balade “Stana i Marko” sa slovenskog jezika. Prijevod je objavljen u “Danici” 1835. godine. Od 1837. godine pisao je samo na hrvatskom jeziku. Nakon 1839. godine radio je kao prevoditelj u Zagrebu.
Stanko Vraz preminuo je u Zagrebu 20. svibnja 1851. godine. Umro je razmjerno rano, u dobi od samo 40 godina. Smrt ga je zatekla u Zagrebu, a njegovi posmrtni ostaci danas se nalaze na Mirogoju. Naime, isprva je Vraz bio pokopan na starom zagrebačkom groblju u Jurjevskoj ulici, no kasnije su njegovi ostaci prenešeni na Mirogoj. Zapamćen je kao jedan od rijetkih književnika koji je živio književnost i od književnosti.
… Slušaj, moj anđele
mili nada svime!
Dokle ovdje traješ,
molim te: Ljubi me!
A kad se povratiš
u nebeske hrame,
Prosim te, Ljubice:
moli ondje za me! (…)
(Đulabije)
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.