SREĆKO BIJELIĆ – SRBIN U HRVATSKOM PROLJEĆU
Uz Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i Peru Pirkera jedan od vodećih reformskih hrvatskih političara u doba Hrvatskog proljeća bio je Srećko Bijelić, u to vrijeme čelni čovjek zagrebačke organizacije Saveza komunista koji je i u fantomskom „kontrarevolucinarnom komitetu pedesetorice“, popisu od 50 proljećarskih čelnika koji su sastavili njihovi protivnici, zauzeo visoko četvrto mjesto. Za razliku od svojih drugova po nacionalnosti Hrvata, Bijelić je po nacionalnosti bio Srbin odan Hrvatskoj kao svojoj domovini i njenim interesima. Njegovo sudjelovanje na strani Hrvatskog proljeća bilo je dokaz da se nije radilo o nacionalističkom pokretu usmjerenom protiv Srba u Hrvatskoj, kao što su insinuirali Bijelićevi sunarodnjaci koji su bili na drugoj strani, a o čemu je Josipu Brozu Titu punila glavu i njegova supruga Jovanka.
Srećko Bijelić rodio se 18. prosinca 1930. u Bribiru kraj Skradina u obitelji s petero djece. Odmalena je bio povezan s Hrvatima iz okolnih sela pa mu je i otac bio pristaša Hrvatske seljačke stranke. Kad je na izborima 1938. lista Milana Stojadinovića i Jugoslavenske radikalne zajednice izgubila izbore u Bribiru, većinski nastanjenom Srbima, jednim od razloga poraza radikali su smatrali djelovanje Bijelićevog oca kojeg su pokušali ubiti. Kad je 1941. nakon okupacije Jugoslavije Bribir postao dio Italije, tamošnju djecu pokušalo se uključiti u fašističku omladinu. Bijelić je to odbio i bio pretučen i izbačen iz škole. Otac mu je za to vrijeme bio zatočen u talijanskom logoru na otoku Molatu, odakle je pušten nakon kapitulacije Italije 1943. te se sa sinom pridružio partizanima. Poginuo je u travnju 1944. kod Đevrsaka u borbi protiv četnika, čemu je svjedočio i sam Srećko Bijelić. Nakon rata Bijelić se zaposlio kao laborant u Šibeniku, 1945. postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a 1948. i Komunističke partije. U Zagrebu je upisao studij prava koji je završio 1962. Sa suprugom Ljubicom imao je dvoje djece.
Nakon što je obavljao različite dužnosti u organizacijama Narodne omladine Hrvatske i SKH u Šibeniku, političku karijeru nastavio je u Zagrebu. Bio je predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Hrvatske od 1957. do 1962., zatim direktor Tvornice željeznih vozila „Janko Gredelj“ od 1962. do 1966. te član Izvršnog komiteta CK SKJ od 1966. do 1969. Od 1969. bio predsjednik Gradskog komiteta SKH Zagreba i član Predsjedništva SKJ.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu u prosincu 1971. Srećko Bijelić smijenjen je sa svih političkih dužnosti, iako mu je Vladimir Bakarić ponudio mogućnost da napiše jednu javnu rečenicu kojom bi se ogradio od svojih suradnika u hrvatskom vodstvu, što je Bijelić odbio. Ostao je bez posla pa je neko vrijeme radio kao pomoćni radnik u obrtu kod Ivana Zvonimira Čička, jednog od vođa studentskog pokreta u doba Hrvatskog proljeća.
Bijelić se ponovno javno angažirao nakon sloma komunističkog sustava i povratka demokracije. Kao i drugi čelnici Hrvatskog proljeća i Bijelić je na izborima 1990. podržao Koaliciju narodnog sporazuma, a kada je iste godine Savka Dabčević-Kučar osnovala Hrvatsku narodnu stranku Bijelić postaje član njenog užeg vodstva zajedno s Mikom Tripalom, Dragutinom Haramijom, Krešimirom Džebom, Ivicom Vrkićem, Slavkom Meštrovićem i Radimirom Čačićem. Podržao je osamostaljenje Hrvatske nasuprot idejama o stvaranju Velike Srbije na hrvatskim teritorijima, a i sin mu je bio hrvatski branitelj.
Srećko Bijelić bio je i saborski zastupnik od 1992. do 2000., a u drugom zastupničkom mandatu od 1995. do 2000. po broju javljanja za raspravu bio je najaktivniji zastupnik s 394 istupa. U oba saborska mandata bio je član Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, poznat kao borac za istinu i pravdu, posebno za tzv. malog čovjeka. Srećko Bijelić umro je u Zagrebu 22. rujna 2004.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.