SHEMSEDIN MORINA: SRBI SU U LOGORU NA MANJAČI ZVJERSKI TUKLI MOJE SUBORCE, ALI ONI ME NISU ODALI

Hrvatski branitelj Shemsedin Morina, Albanac po nacionalnosti, dragovoljac Domovinskog rata, bio je pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi kada je zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici. Izvrsno govori hrvatski jezik pa se je, u dogovoru sa suborcima s kojima je bio zatočen u srpskom logoru na Manjači, predstavio kao Jozo Bošnjak iz Županje. Srbi su ih zvjerski mučili želeći doznati tko je Albanac među hrvatskim braniteljima, ali nisu ga odali

Dva mjeseca je hrvatski branitelj Shemsedin Morina, Albanac po nacionalnosti, proveo u zatočeništvu u srpskom logoru na Manjači u BiH. Zarobljen je 12. rujna 1991. kada su se u Hrvatskoj Kostajnici predali hrvatski branitelji nakon što su ih bivša JNA i srpska paravojska mjesecima napadali iz svih oružja. Prije zarobljavanja Morina je spalio svoje dokumente i Srbima koji su pitali tko je Albanac među braniteljima rekao da se zove Jozo Bošnjak i da je iz Županje. Njegovi suborci ga nisu izdali iako su proživjeli strašna mučenja. Morinina prednost bila je to što je pet godina, prije nego što se dragovoljno javio braniti Hrvatsku, radio u Zagrebu kao pekar i odlično govorio hrvatski jezik što pokazuje njegov talent za jezike. U Zagreb je došao iz Prizrena, grada na Kosovu, gdje je rođen 1965. godine. U Zbor narodne garde prijavio se 1. srpnja 1991. u Pionirskom gradu u Zagrebu gdje su se okupljali dragovoljci. Tada je imao 26 godina i vojno iskustvo stečeno služeći vojni rok u vojsci bivše države. Nakon mjesec dana priprema, Morina je sa suborcima otišao na bojišnicu na Banovini.

-Srpska bahatost je povijesna, osjećali smo je stalno na Kosovu gdje su nas tretirali kao drugorazredne građane i tlačili namećući svoje velikosrpstvo. Kada su počele promjene u bivšoj državi, želio sam biti dio njih. Htio sam biti sudionik tih povijesnih događanja. S obzirom da su Hrvati bili direktno ugroženi od Srba, meni nije trebalo puno motiva za obranu Hrvatske. Na Kosovu nisam imao kontakt s Hrvatima, ali sam čitao o njima te od oca i rodbine doznao da su Hrvati kulturni i civilizirani, svjestan narod i domoljubi. Kada sam došao u Zagreb shvatio sam da su bili u pravu.

-Potpisao sam ugovor 1. srpnja 1991. i zadužio odoru 1. gardijske brigade Tigrovi. Bio sam u 3. bojni Žune, zapovjednik satnije je bio Zvonimir Kalan, a moj je zapovjednik bio Darko Katuša. Nakon mjesec dana krvavih borbi u Hrvatskoj Kostajnici gdje smo se borili ulicu po ulici, kuću po kuću, grad je 12. rujna 1991. predan bivšoj JNA. Na pregovore je išao dr. Igor Nikolić i još netko je bio s njim, ne sjećam se točno tko – govori Morina. Sjeća se da su bili u tvornici Pounje kada je zapovjedništvo pozvalo njega i suborce, bilo ih je ukupno šest, da dođu do zgrade Hrvatske pošte. Tu su se okupili svi branitelji Hrvatske Kostajnice i predali se zajedno sa zapovjednicima.Tijekom pregovora postignut je dogovor da ostave oružje i prijeđu na bosansku stranu otkud će ih poslati natrag u Hrvatsku. No, bivša JNA nije poštovala dogovor, svi hrvatski branitelji nakon noći provedene u kino dvorani u Bosanskoj Kostajnici, odvedeni su u logor na Manjači.

-Prvo pitanje koje su nam Srbi postavili bilo je ima li među nama Albanaca, muslimana i prebjeglih vojnika iz JNA. Nisam se javio, dobro sam govorio hrvatski i dogovorio sam se sa suborcima da ću se predstaviti kao Jozo Bošnjak iz Županje. Odvezli su nas u logor na Manjači i počeli tući već dok smo bili u autobusu, a kud god smo prolazili civili su nas gađali kamenjem. Bilo nas je oko 80 zarobljenih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde. Čim smo stigli u logor na Manjači počelo je zlostavljanje i ispitivanje gdje je tko bio, na kojem položaju, na koga je pucao i koliko je Srba ubio? Tukli su nas i zbog dvojice ruskih novinara koje su oni ubili. Pronalazili su razne razloge da nas tuku. Istražitelji su bili profesionalni i hladni, jedan bi sjedio za stolom i ispitivao nas dok smo bili vezani za stolac bez naslonjača, a trojica Srba stajala su iza nas. Ako mu se odgovor ne bi dopao, ovi su nas tukli kablovima, palicama, bejzbol palicama, pendrecima, šakama, nogama i skakali po nama. Malo prestanu pa ponovno ispitivanja i batine – govori Morina. Prisjeća se da su Srbi tukli jednog Janjevca misleći da je Albanac, ali kada su se uvjerili da nije više ga nisu dirali. No nisu odustali tražiti Albanca među hrvatskim braniteljima. Znali su da ima jedan i željeli su otkriti tko je pa su tukli sve redom kako bi ga suborci odali.

– Postrojavali su nas i redom tukli pitajući: „Jesi li Albanac? Tko je Albanac među vama?“ Jednom su pitali Dragana Šakića iz Širokog Brijega, s kojim sam veliki prijatelj, je li on Šiptar. Kada je odgovorio da nije stavili su mu cijev pištolja u usta i pitali tko je Albanac. Šakić je ispljunuo pištolj i rekao: „Ne znam, nađi ga sam“. Tad sam se htio javiti, ali drugi su mi dali znak da šutim. Potom su počeli tući zapovjednika Katušu, dobivao je batine zbog mene svakoga dana, ali nije ni riječi progovorio.Vidio sam da je vrag odnio šalu i odlučio se javiti, ali nisu mi dali. Katušu su strašno tukli 30. listopada 1991. kada je u logor došao Međunarodni crveni križ. Tad sam njihovim službenicima otkrio svoj identitet te potom Srbima rekao da sam ja Albanac kojeg traže. Pitali su to tko još zna, rekao sam da zna samo Međunarodni crveni križ – govori Morina koji je nakon toga proživio strašnu torturu. Srbe je zanimalo kako njegovi suborci ne znaju njegov identitet, zanimali su ih detalji i postao im je omiljena žrtva.

-Izveli su me i vezali na bodljikavu žicu te puštali pse na mene. Mislio sam da će me raskomadati, ali samo su prišli i nisu mi ništa napravili. Držali su me u samici gdje su me jednom cijeli dan tukli i predvečer poveli na strijeljanje. Rekli su da će me ubiti. Odgovorio sam: “Ajde više, nećete me za..bati.“ Sve sam im ispsovao, bilo mi je drago što će biti kraj mojim patnjama, ali i osjećao sam da me samo hoće psihički slomiti. Vodili su me do nekog kanala dok je to gledao kapetan JNA koji je pitao što rade. Rekli su da imaju naređenje da me strijeljaju, ali on je naredio da me vrate nazad što su i učinili. Sve je to bila njihova dogovorena igra. Poslije su me toliko pretukli da su me u deci dovukli u štalu u kojoj smo bili smješteni – govori Morina koji je preživio zahvaljujući mentalnoj snazi i podršci suboraca koji su duhom bili snažni i nisu ga odali.

-Dečki su bili čvrsti kao stijena, neopisivo su bili dobri. Mene je tješilo što imam tako dobre suborce i bio bi mi ponos umrijeti pored njih. Zapovjednik Darko Katuša dobio je strašne batine zbog mene, nisu ga prestali tući ni kad su doznali da sam ja Albanac. Katuša je strašno propatio, on je za mene pravi heroj – govori Morina koji je sa skupinom od 250 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila razmijenjen 10. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu za 550 zarobljenika iz jedne vojarne JNA u Hrvatskoj. Hrvatski branitelji bili su u logoru pretučeni, spavali su u štali na podu prekrivenoj slamom, dobivali su mrvice hrane tako da su neki od njih u ta dva mjeseca smršavjeli i po dvadesetak kilograma. S njima su bili zarobljeni i liječnici i bolničari koji su im pomagali koliko su mogli, a kojima Srbi to nisu dopuštali.

-Stalno su nam govorili da je pao Zagreb, ali znali smo da je to laž i nisu nas mogli slomiti. Pjevali smo kad nam je bilo najteže. Bio je s nama jedan časnik, sada pokojni Ante Pavlović,  koji je stalno pjevao. Neki Sušić iz Sinja pjevao je gange, a i ja sam pjevao kad mi je najteže bilo. Nismo moralno padali. Jednom prigodom rekao sam da ću prolupati od batina, a Pavlović je odgovorio: „Ne boj se Jozo, jak si, preživjet ćeš.“ Preživjeli smo. Jednu noć sanjao sam da plačem i ujutro sam probudio Šakića i Marijana Sinanovića iz Žepča i rekao: „Dečki idemo kući danas.“ Nisu vjerovali. Oko devet sati ujutro donesu nam ručnike i jedan žilet na nas petoricu i kažu da se spremimo. Onda je došao srpski zapovjednik i rekao da je razmjena. Kasno uvečer odveli nas na razmjenu koja je odgođena za dan poslije. Uveli su nas u sportsku dvoranu u Bosanskom Šamcu i tada sam vidio koliko stvarno vrijedi hrvatski narod. Hrvati iz toga grada i okolice došli su i donijeli nam košare pune hrane, pića i cigareta. Cijelu noć smo jeli, pili i pušili jer prethodna dva mjeseca nismo mogli doći do cigareta. Razmijenili su nas 250 za 550 Srba na mostu na Savi. Osjećao sam se kao da sam ponovno rođen – bio je to moj novi život – govori Morina. Prvu sliku koju pamti na razmjeni su majke s djecom što čekaju očeve i drže podignuta dva prsta u znak pobjede.

-Sjedio sam u autobusu sa Šakićem, gledao tu djecu i zaplakao. Pitao me je zar mogu plakati? Odgovorio sam mu da dok gledam tu djecu sjetim se djece na Kosovu koju su Srbi ubijali samo zbog prsta podignutih kao znak pobjede. Tad nikoga nisam imao da me dočeka, ali u Zagrebu su došli prijatelji kad su nas smjestili u hotel Panoramu – govori Morina. Njegovi su roditelji bili pokojni, na Kosovu je imao samo brata kojega su Srbi pretukli nakon što su doznali da je Morina hrvatski branitelj. Pretresli su mu kuću, odveli ga u policijsku postaju i tražili su da se odrekne brata. Tukli su ga sve dok to nije učinio. Nakon razmjene Morina je s ostalim suborcima bio dva tjedna na oporavku u Stubičkim Toplicama, a potom su ih rasporedili na osiguranje Sanitetskog stožera koji je bio u Maksimiru ispod Dinamova stadiona. Iz Tigrova je dragovoljno izašao 1. siječnja 1992. i ima pet mjeseci braniteljskog staža u Domovinskom ratu. Poslije je otišao na bojište u Novsku, a kada je počeo rat u BiH otišao ratovati u Bosansku Posavinu gdje je ostao do pada Dervente u rujnu 1992.

-Kada si na bojišnici i smrt postane rutina. Ne razmišljaš o tome. Bio sam životno ugrožen sto puta, posebno pamtim 30. kolovoza 1991. u Hrvatskoj Kostajnici kada je Franjo Tuđman posjetio bojište i kad su nas Srbi cijeli dan tukli svim mogućim oružjem a zrakoplovi bombardirali. Bilo mi je vruće i skinuo sam pancirni prsluk iz kojeg su mi ispale cigarete. Sagnuo sam se da ih pokupim kad je grunula granata. Geleri su udarili u pancir a mene je posula zemlja. Stradao bih da se nisam sagnuo uzeti cigarete. Tada sam shvatio da nema smrti bez sudnjeg dana i da ako mi nije zapisano neću poginuti u ratu. Nisam vjerski odgajan, vjere smatram kao političke stranke, ali znam da Boga ima – govori Morina. Nakon što se vratio s bojišnice iz Bosanske Posavine htio je otići u Hercegovinu. Dok je u Splitu u jednom kafiću čekao kontakt, došla je policija i pokupila sve one bez hrvatskih dokumenata te deportirala Bosance u BiH, a Albance u Albaniju. Nije ih zanimalo što je Morina bio hrvatski branitelj jer nije imao dokumente. Nekoliko je godina živio u ilegali između Albanije i Kosova sve dok tamo nije počeo rat. Sudjelovao je u obrani Kosova od travnja 1998. do lipnja 1999. godine. Nakon što je dobio hrvatsko državljanstvo tek je u studenom 2020. došao u Hrvatsku.

-Vječno sam zahvalan ministru branitelja Tomi Medvedu što mi je pomogao da dobijem hrvatsko državljanstvo, na njegovu preporuku taj je proces trajao osam mjeseci – govori Morina koji pati od PTSP-i. Na Kosovu je osnovao obitelj i ima dvoje djece, ali se razveo i došao u Hrvatsku gdje živi u Karlovcu u domu za branitelje o kojima skrbi Unija Albanaca u Republici Hrvatskoj.

-Ne kajem se, ponosan sam što sam bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Uvijek bih sve ponovio. Oprostit ću, ali nikada neću zaboraviti i vjerovati onima koji su nas ubijali i mučili – govori Morina koji je u kontaktu sa svojim suborcima, posebno sa Šakićem i Katušom. Divi se hrabrosti svojih suboraca i beskrajno im je zahvalan jer ga nisu odali iako su ih Srbi zvjerski mučili.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.