RUPERT MELKUS JE OBNOVLJAO ZAGREB NAKON RAZORNOG POTRESA U 19. STOLJEĆU

„Hodasmo omamljeni, blijedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave, noseći u srcu očajno čuvstvo, da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojim milim trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati.“ Ovo je dio potresnog zapisa Augusta Šenoe o potresu koji je 9. studenog 1880. pogodio Zagreb, razorio i oštetio brojne zgrade te godinu dana kasnije u smrt odveo i samog Šenou koji se razbolio obilazeći ruševine rodnog grada kao što je dobro poznato svim Šenoinim štovateljima. Ostalo je međutim zaboravljeno tko je bio Šenoin suputnik u obilasku razorenog Zagreba. Bio je to Čeh Rupert Melkus, gradski „mjernik“, odnosno prvi moderni zagrebački urbanist, nedovoljno poznat u odnosu na neke njegove suradnike i suvremenike kao što su bili Milan Lenuci i Hermann Bollé. Melkus je naime zaslužan i za nastanak Zelene potkove i za uređenje groblja Mirogoj koji se kao urbanistički i graditeljski pothvati pripisuju spomenutoj dvojici arhitekata. Štoviše, Melkus je bio vizionar nastanka i širenja Donjeg grada i svojim je radom trasirao put prema izrastanju Zagreba u modernu metropolu tadašnje Hrvatske.

Kao predstojnik Građevnog ureda (dužnost na koju je službeno imenovan 1882.) Melkus je rukovodio i obnovom Zagreba nakon potresa 1880. kada je grad, barem u svom starijem dijelu, u mnogome dobio svoje današnje lice. Na dan potresa s gradskim senatorom Augustom Šenoom trebao je po službenoj dužnosti poći na Medvednicu, no kobnih deset sekundi promijenilo im je planove. „Proti meni stanuje prijatelj mjernik. Krenusmo obojica da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicama prolazi uzjareno ljudstvo. Gomile crijepa, dimnjaka leže na taracu, visoke zidine zijevaju. Ljudi mameni dovikuju si kojekakove glasove“, zapisao je Šenoa koji je s Melkusom najprije obišao crkve svetog Marka i svete Katarine, palaču Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, brojne građanske kuće i na koncu groblje Mirogoj. Posljednja građevina koju je Šenoa tek nakon nekoliko tjedana obišao bila je katedrala koju se dugo nije usudio pogledati jer se, kako je zapisao, plašio da će mu srce pucati od teške žalosti, no Melkus ju je svakako već do tada bio razgledao jer mu je to bio posao.

O Rupertu Melkusu poznati su tek šturi biografski podaci. Rodio se 27. ožujka u, kako se navodi u literaturi, Moravskoj Bistrici. U Moravskoj ne postoji mjesto s tim nazivom pa je vjerojatno riječ o mjestu Bystřice pod Hostýnem kraj Kroměříža ili o mjestu Bystřice pod Lopeníkem kraj Uherskog Hradišta. Diplomirao je 1855. na Politehničkom zavodu u Beču, nakon čega dolazi u Hrvatsku. Od 1855. do 1857. zaposlen je u Građevnom ravnateljstvu u Zagrebu kao zemljomjer (geometar), a 1858. postaje građevnim pripravnikom pri vladinom Građevnom ravnateljstvu. Iste godine imenovan je županijskim inženjerom u Požegi. Ponovno se 1869. vratio se u Zagreb na mjesto gradskog inženjera. Predstojnik Građevnog ureda, s nazivom „nadinžinir“ postao je 1882. Od 1869. do Melkusove smrti 1891. nije bilo važnijeg graditeljskog projekta u kojem Melkus nije sudjelovao barem kao nadzornik.

Melkus se bavio svestranom djelatnošću, od urbanističkog i arhitektonskog projektiranja do planiranja infrastrukturnih sustava, organizacije svih komunalnih službi i nadzora njihova funkcioniranja. Isplanirao je gradnju nekoliko glavnih gradskih ulica (Gajeva, Gundulićeva, Berislavićeva, Prilaz Gjure Deželića, Republike Austrije, Hebrangova), ali njegovo životno djelo bilo je uređenje Zrinjevca kao ishodišnog parka današnje Zelene potkove. Trg Nikole Šubića Zrinskog kako mu glasi pravo ime postao je novo društveno okupljalište Zagreba, a njegovo uređenje naznačilo je smjer širenja grada prema jugu. Trg je još 1865. povezan s Jelačićevim trgom kad je probijena Praška ulica (tada Ulica Marije Valerije), a cjelovito uređenje Zrinjevca počinje 1869. upravo kad mjesto gradskog inženjera preuzima Rupert Melkus. Temeljem sugestija investitora, on je do lipnja 1870. izradio elaborat uređenja Zrinjevca koji su nadležne gradske vlasti prihvatile bez rasprave i iste godine započeli su opsežni radovi, nakon što je dotadašnji stočni sajam preseljen kod tadašnje tvornice duhana i plinare, na mjesto današnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Sukladno Melkusovim nacrtima, površina trga nasuta je i podignuta na višu razinu. Ujedno je sagrađena kanalizacija za oborinske vode, trasirane su obodne ceste, a središnja ploha trga pripremljena je za park čija prostorna organizacija je zadržana sve do danas.

Drugi veliki urbanistički i infrastrukturni pothvat u Zagrebu u drugoj polovici 19. stoljeća bilo je uređenje novog gradskog groblja na Mirogoju, na nekadašnjem imanju Ljudevita Gaja. Ime Mirogoj neizostavno se veže uz Hermanna Bolléa i općenito se smatra da je on graditelj Mirogoja, no on je autor samo njegovog najpoznatijeg djela, monumentalnih arkada i crkve Krista Kralja, koje je izvodio u razdoblju od 1879. do 1927. Samo groblje s njegovim parcelama, otvoreno 1876., projektirao je Melkus, kao i mrtvačnicu. Time je riješio jedan od gorućih problema s kojima se rastući grad poput tadašnjeg Zagreba suočio zbog povećanog priljeva stanovnika, a time i većeg broja smrtnih slučajeva. Budući da se gradska općina obavezala da neće dirati Gajev perivoj, Melkus je pri projektiranju groblja o tom morao voditi računa. Mirogoj je stoga sačuvao izgled parka, a uz puteve su zasađeni drvoredi divljeg kestena, javora, smreka, lipa i drugih stabala.

U Melkusova djela ubrajaju se i veliki projekti koji se nalaze ispod površine i koje se danas smatra nečim što se podrazumijeva u velegradu poput Zagreba, ali u Melkusovo vrijeme bili su to doista epohalni uspjesi. Riječ je o gradskom vodovodu koji se gradio od 1872. do 1878., te o gradskoj kanalizaciji čije uređenje je počelo 1892., nekoliko mjeseci nakon Melkusove smrti i o preusmjeravanju i kanaliziranju potoka Medveščak, za koje je planove izradio upravo Melkus, a realizirao Milan Lenuci.

Izgledu Zagreba Melkus je pridonio i kao arhitekt. Njegova djela su pučke škole na Kaptolu, u Krajiškoj i Varšavskoj ulici koje djeluju i danas, mrtvačnica na Mirogoju, a projektirao je i topničku vojarnu u Vlaškoj te nekadašnju tvornicu duhana u Klaićevoj ulici. Melkus je 1887. razradio i projekt Rudolfove vojarne i zapravo ga se može smatrati njenim suautorom, uz bečke arhitekte Ferdinanda Grubera i Carla Völcknera. Nadzirao je i regotizaciju crkve svetog Marka i gradnju palače Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, dok njegov zadnji projekt nije izveden, premda je mogao biti njegovo životno djelo. Radi se o monumentalnoj zgradi gradske vijećnice na istočnom dijelu Zrinjevca čiji nacrt je izradio nedugo prije smrti. Na tom se mjestu nalazi današnja zgrada Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Smrt je Melkusa zatekla u naponu snage, u 59. godini života. Umro je 12. prosinca 1891. ostavivši iza sebe devetoro djece. Narodne novine povodom njegove smrti su pisale: „Bijaše rodom Čeh, koji se toliko sljubio s našimi odnošaji da ga možemo smatrati posinkom Hrvatske.“ Prvi moderni zagrebački urbanist još uvijek u Zagrebu nema ulicu sa svojim imenom i jedini spomen na njega je njegov grob na samom početku glavne mirogojske aleje koji Melkusa spominje kao „nadinžinira i predstojnika gradjevnog ureda sl. i kr. Grada Zagreba.“ Najveći spomenici Melkusu ipak su njegova djela bez kojih bi Zagreb bio siromašniji za neke od svojih glavnih znamenitosti, prije svega Zrinjevac i Mirogoj, ali i vodovod i kanalizacija s kojima je Zagreb dobio neizostavan dio infrastrukture svakog velegrada.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.