OTVORENA IZLOŽBA “UTVRDE I UTVRĐENJA U HRVATSKOJ OD 16. DO 17. STOLJEĆA”

U Mađarskom institutu u Zagrebu, 4. svibnja 2016. otvorena je izložba Frigyesa Königa “Utvrde i utvrđenja u Hrvatskoj od 16. do 17. stoljeća” kojom je počelo obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke i godine Zrinskih. Opsada Sigeta, koji je napala turska vojska, trajala je mjesec dana, a bitka se odvijala od 6. do 8. kolovoza 1566. godine. Siget je branio hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, ondašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, sa 2.500 tisuće vojnika među kojima je bio najveći broj Hrvata, te Mađari i Austrijanci. Tursku vojsku, u kojoj je bilo 100.000 vojnika i 300 topova, vodio je sultan Sulejman I.. Šubić Zrinski se odbio predati i nakon što mu je sultan Sulejman I. poslao dokaz da je zarobio njegova najstarijeg sina Juraja. Braneći Siget je poginuo s gotovo svim svojim vojnicima, samo su četiri zarobljena branitelja Sigeta otkupljena od Turaka. Turskih vojnika je poginulo deset puta više, a sultan Sulejman I. je nakon te bitke umro prirodnom smrću. Time je završio šesti pokušaj turske vojske da dopre do Beča i počela je polagana propast Osmanskog carstva.

Okupljene je na otvorenju izložbe pozdravio ravnatelj instituta dr. sc. Dinko Šokčević, a govore su održali dr. sc. Janos Hóvári, predsjednik Spomen odbora „Nikola Zrinski Siget 1566.“ i Iva Hraste Sočo, pomoćnica ministra kulture i dopredsjednica Povjerenstva za obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke.

O rekonstrukcijskim crtežima hrvatskih utvrda Frigyesa Kőniga govorili su dr. sc. Zdenko Samaržija i autor Kőnig.

U cijelosti prenosimo govor dr. sc. János Hóvári, predsjednika Povjerenstva za obilježavanje Spomen-godine „Nikola Zrinski – Szigetvár 1566”:

“Kamo god pošli u svijetu, svugdje gdje povijesna prošlost ima vidljiva spomena, suočavamo se s ruševinama, zidinama i drugim građevinama. Općenito su izgrađene na lijepim mjestima jer je estetika krajolika u prošlosti, premda na temelju promjenjivih motrišta, gotovo uvijek bila važna. Stoga stare građevine na mnogim mjestima, bilo to zbog ljepote mjesta ili njihova položaja, čak i u ruševnu stanju vladaju krajolikom i očaravaju nas. Nisu slučajno začarale brojne slikare da ono što vide ostave u nasljeđe budućim naraštajima. Povijest građevina i zidova, kad idemo u daleke krajeve, ili poznajemo ili ne; međutim, ako ondje provedemo dulje vrijeme, i dakako ako smo dovoljno radoznali i ustrajni, gotovo nam se sama od sebe otvaraju vrata prošlosti i svojim duševnim očima dobivamo pristup svijetu oblika minulih doba i možda nam se pokaže i nekoliko detalja nekadašnjeg života svakodnevice. Na jedan takav izlet pozvao nas je Mađarski institut u Zagrebu izložbom Frigyesa Kőniga. Glasoviti je umjetnik i profesor za nas na temelju zemljovida, nacrta iskapanja i tisuće drugih izvora izgradio nestale ili razrušene utvrde iz svijeta 16-18. stoljeća kako bi nas poveo natrag u vremenu te sadašnjici dao povijesnu dubinu u pogledu ovih utvrda. Naravno, koliko ga poznajem, to je učinio i kako bi pomogao zadovoljiti našu znatiželju za detaljima prošlosti i očarao nas svojim linijama i bojama. No je li riječ samo o tomu? Je li taj glasoviti mađarski umjetnik desetljećima radio s velikom predanošću na utvrdama hrvatske povijesti i svoje rezultate sad u Zagrebu dijeli s nama samo radi pukog otkrivanja davnih oblika i umjetničke percepcije? U djelima je mnogo više od toga: njegova ispovijest o utvrdama i o povijesti koja s nama živi, ispovijest koja obuhvaća gotovo cijeli njegov dosadašnji život. Frigyesa Kőniga nije u prašna skladišta arhiva i blatne jarke nalazišta odvela samo predana ljubav prema vrijednostima univerzalne i mađarske povijesti. Kad je pogledao južno od Budimpešte, dozivao ga je i privlačio Zagreb te mnoštvo lijepih i zanimljivih krajolika Hrvatske. Dakako i ljubav prema Jadranskom moru i njegova privlačna moć ugrađena u mađarske obiteljske tradicije. No riječ je o nečemu što je mnogo više, što naslijeđeno živi s nama iz naraštaja u naraštaj: mi Mađari i Hrvati nismo samo prijatelji i ujedno sinovi susjednih zemalja. Među nama je mnogo više od toga: sustav veza koji bi s vremena na vrijeme oslabio i onemoćao, pa iznova oživio, kojega zlatno doba gotovo ne možemo ni zamisliti jer nam za to nedostaju ondašnje oči, ondašnje uši i ondašnja srca. Nije tomu tako jer smo mi, današnji Mađari i Hrvati nedostojni nastavljanja nekadašnje prošlosti ili, pak, gori od naših predaka. I nije tomu tako jer su mađarski i hrvatski međusobno udaljeni jezici te se katkad teško razumijemo. Riječ je o nečemu drugomu. I to ne samo o neponovljivo okrutnoj jedinstvenosti i jedinosti povijesnog vremena koje prolazi, već ponajviše o dragim i okrutnim igrama povijesnih sila koje prevrtljivo vladaju našim prostorima, o igrama koje donose katkad junačka stoljeća, pa zatim patnju krvavih oluja ili, kad se sreća okrene, „sretna vremena mira“.

Doba mađarsko-hrvatskih veza koje obuhvaća stoljeća odnijeli su golemi valovi povijesti i mora promjena. Ne odjednom, već s razornom i stvaralačkom snagom struja što se ponavljaju u vremenu. Mnogi misle: dobro je što se to dogodilo. Pjenušavi valovi isprali su iz područja Dunav-Sava-Drava one mnoge davne nanose koji su već postali suvišnima i više preprekom negoli osloncem. Nakon velike poplave ulice su postale čišćima, a, dakako, i geografski prostori. Možda su se očistile i misli. No u srcima je možda ostao neki osjećaj da je sve dobro onako kako jest, ali da duga stoljeća prošlosti možda ne bi valjalo potpuno zaboraviti samo zbog toga što je bilo drukčije negoli današnji svijet: veseliji i žestokiji, ispunjeniji sukobima, tajanstveniji i u pogledu jezika u današnje doba već nepojmljiv.

Mađari i Hrvati povezani su tisućama niti čija mješavina kao da čini ledenjak koji se valja morem povijesti. Na vrhu koji se izdiže iz vode dobro se vidi baština Zrinskih i toliko toga drugoga. No čega sve još ima u unutrašnjosti ledenjaka što smo smetnuli s uma i za što u najboljem slučaju zna samo nekoliko povjesničara, teoretičara književnosti ili jezikoslovaca. Dinko Šokčević, za kojega je, slijedom dvojna mu mađarsko-hrvatska podrijetla, pitanje veza između naša dva naroda osobne naravi, što je on ponosno prihvaćao i prihvaća svugdje i u svako doba, kad je prije deset godina svojim mađarskim čitateljima knjigom „Povijest Hrvatske“ želio raspršiti tamu koja se spustila na našu povijest. Duboko je zasjekao u ledenjak i nije se bojao toga da pritom može i sam zadobiti rane. U njegovoj knjizi nalaze se biseri mađarsko-hrvatskih veza, ali i naše razmirice i izigravanja od strane drugih. Nadam se da će se njegov rad prije ili kasnije moći čitati i na hrvatskom jeziku. I tada ćemo mi, Mađari i Hrvati moći u jednom zrcalu gledati brzo izmjenjujuće slike naše povijesti. Dinko Šokčević ima važnu ulogu u tomu što se u posljednjem desetljeću između mađarskih i hrvatskih povjesničara razvila plodonosna i duboka radna veza kojoj u našoj povijesti još dosad nije bilo primjera, koju su iskrenog srca podržale akademske i sveučilišne ličnosti dviju zemalja. Iz tla stabala naplavine prošlosti izrasta jedna nova suradnja. Našom izložbom voljeli bismo doprinijeti i tomu, te njezine sadržaje čak i ponijeti na nova područja.

Mađarsko i hrvatsko razdoblje od 15-18. stoljeća srasla su jedno s drugim poput dviju polovica jabuke. Naše oko joj se doista može diviti samo u cjelini. Kad jabuku prerežemo na pola i ne pojedemo je odjednom, možemo vidjeti: protekom vremena truljenje će uništiti obje polovice. Smočnica zimnice plodova mađarske i hrvatske zajedničke povijesti pred nama je zatvorena teškim lokotom. Ključ se već odavno izgubio ili ga samo ne nalazimo? Možda su već i plodovi istrunuli. Ne bi li bilo jednostavnije krenuti dalje i sve ostaviti prepušteno sebi? Razumijemo one koji to misle. No mi, koji ćemo pogledati izložbu Frigyesa Kőniga i sanjariti o čudima linije hrvatskih pograničnih utvrda, o tomu razmišljamo drukčije samim time što smo amo došli.

Pitam se možemo li od dvojice praunuka Nikole Zrinskog, junaka sigetskog, Nikole i Petra Zrinskoga razlučiti koji je bio bolji Mađar ili bolji Hrvat? Da su sada ovdje s nama, po svemu sudeći bi odbili da ih itko optužuje za prevaru drugog naroda. Dakako, kad su se žurili prema Ozlju ili Bakru bili su više Hrvati, a kad su išli u Beč ili Požun, više Mađari ili velikaši Habsburškoga Carstva. Dobro su poznavali svoje međusobno isprepletene krugove: preneseno su znali što duguju hrvatstvu, što mađarstvu, što Beču, a što Mlecima. Kad posjetimo Ozalj ili Čakovec, susrećemo se ne samo s njihovom duhovnom, već i materijalnom baštinom. Zidovi koje su podignuli braća Zrinski i njihovi preci stoje, negdje u dobrom, negdje u lošem stanju. Njihove utvrde koje su nam ostale ne govore prvenstveno o njihovu bogatstvu ni taštini, već o obrani i teškoj borbi za opstanak. Vojska je Osmanskog Carstva, s kojom su naši preci zaratili koncem 14. stoljeća, poput „strašnoga zmaja“ pustošila našu zajedničku domovinu tijekom tri stoljeća. Naši su preci dugo zadržavali osmansko-turske vojnike, no početkom 16. stoljeća gotovo smo izgubili našu domovinu. Zahvaljujući mnogim našim hrabrim vojnicima, ali i „dobroj sreći“ naši su preci zaustavili bujicu i obranili značajan komad mađarske i hrvatske domovine. Dva svijeta sukobljena u sustavu pograničnih utvrda dugom približno pola tisuće kilometara od planina Karpata do Jadranskog mora. Bila je to najduža crta bojišnice univerzalne povijesti 16-17. stoljeća, gdje se nisu sukobili samo Habsburško i Osmansko Carstvo, već Zapad i Istok te, dakako, kršćanstvo i islam. Kada se sjeverno od Drave već gradio novi svijet, budući da je međunarodna vojna sila odande istjerala Turke, oko hrvatskog pograničnog područja još uvijek je puhao vjetar ratova. Stoga na izložbi i vidimo više remek-djela utvrdnoga graditeljstva 18. stoljeća u Hrvatskoj.

Detalje tog sustava utvrda koji se proteže od Košica do Senja malo ljudi poznaje bolje od Frigyesa Kőniga. Obišao je kako veće, tako i manje utvrde limesa 16-18. stoljeća. Dragi Bog mu je dao sposobnost da ono što misli vidi oštro i zna to i nacrtati, jer on je slikar. I, naravno, ne oslanja se samo na svoju maštu, već i na izvore. Pa se stoga često ne može znati kada je on slikar, a kada povjesničar koji donosi sud o pravcu zidova i drugim detaljima. Građa izložbe započinje s južnozadunavskim utvrdama. S jedne strane zbog toga što su ta utvrđenja dobro poznata i u hrvatskoj povijesti te čine dio naše zajedničke povijesti. A s druge strane zbog toga što hrvatski promatrači jasno vide kako hrvatske građevine čine dio jednog takvog sustava kojega je sjeveroistočni rub bio čak i iza Košica, u dalekim Karpatima, kod utvrde Mukačeva koju je junačka kći Petra Zrinskog, Jelena Zrinski, branila sa svojim vojnicima od napadačkih Habsburgovaca tri godine, od 1685. do 1688. Nije dvojbeno da su nacrti i izvedbe pohvala stručnosti bečkog Ratnog vijeća. Pa i pohvala većinom talijanskih vojnih inženjera i graditelja. No moramo se prisjetiti i zapovjednika vojnih pograničnih utvrda, koji su znali: moć njihove utvrde je u zidinama. A ne smijemo zaboraviti ni one marljive mjesne radnike koji su ustrajnom disciplinom ostvarili nacrte izgradnje i obnove. Radili su tako dobro da su njihovi zidovi preživjeli i višestoljetno truljenje.

Veoma sam sretan što je profesor Frigyes Kőnig prihvatio da nam u 450. spomen-godini Nikole Zrinskog, junaka sigetskog, predstavi način na koji on vidi sustav utvrda u Hrvatskoj u 16-18. stoljeću i podijeli s nama sve što o tomu misli. Nadam se da će njegov način pristupa biti zanimljiv i hrvatskim likovnim umjetnicima i povjesničarima i da će možda tu u Zagrebu pronaći pristaše. Smatram kako je veoma važno da se veze između likovnih umjetnika i likovnih akademija dviju zemalja prodube. Nadam se da će tome doprinijeti i ova izložba. Znam da svijet mađarsko-hrvatskih umjetničkih veza ima postolje otporno na vrijeme i da imamo na čemu graditi. No znam i to da se uvijek može sve, pa i početi ispočetka. Izgradnja veza u svijetu likovnih umjetnika je laka jer njima ne trebaju ni tumači: imaju bezvremeni zajednički univerzalni jezik u kojemu ljepota, iskrenost i talent govore za sebe.

Prisjećanje spomena nekadašnjih pograničnih utvrda dostojno je Nikole Zrinskog i njegovih suboraca koji su umrli junačkom smrću prije 450 godina u Sigetu, koji su junaci i mađarskog i hrvatskog naroda. Sretan sam i zbog toga što čelnici Mađarske i Hrvatske jednako razmišljaju o zajedničkoj herojskoj prošlosti i znaju da poštovanje i njegovanje povijesne baštine ima ulogu izgradnje budućnosti. Godina 2016. u obje je zemlje nacionalna spomen-godina sigetskog junaka, što pruža prigodu za to da se mnogo puta i na mnogim mjestima zajednički prisjetimo. To činimo i s našom izložbom.”

Dr. sc. János Hóvári je govor završio stihovima Nikole Šubića Zrinskog:

“Ti, Bože, u svemu popivkinju ovu
primi, po krvnomu ku popisah slovu,
na boju, na domu, vode, kopnu, stovu,
diku, čast virnomu i staru i novu
provdili Zrinskomu i rodu njegovu.”

(Nikola Zrinski: Obsidio Szigetiana, završna strofa, preveo Petar Zrinski)

Postavljanje izložbe Frigyesa Königa organizirali su Veleposlanstvo Mađarske i Mađarski institut u Zagrebu.