NOVA KNJIGA FRANJE VONDRAČEKA

U prepunoj dvorani Češkog doma u Zagrebu 11. ožujka 2017. održana je promocija knjige «Česi kajakavci» Franje Vondračeka, predstavnika češke nacionalne manjine Zagrebačke županije.

Promociju je otvorila Alenka Štokić, predsjednica Češke besede Zagreb, te predstavila Vondračeka, hrvatskog Čeha, politologa, novinara i publicista školovanog u Češkoj, koji se bavi istraživanjem povijesti Čeha u Hrvatskoj i hrvatsko-češkim vezama. Autor je nekoliko knjiga na tu temu i scenarija za filmova.

Najnovija Vondračekova knjiga, sudeći prema onomu što je o knjizi na promociji rekao Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva, je posebna zbog autorova pristupa tematici. Vondraček će zacijelo ući u povijest kao jedan od najplodonosniji hrvatskih Čeha, aktivist koji je mnogo pridonio promociji svojeg naroda, te ostvario brojne spone između Češke i Hrvatske.

Zbog toga Lipovčev govor o knjizi «Česi kajkavci» i Vondračeku prenosimo u cijelosti:

– Kad sam ovih dana poticao članove Hrvatsko-češkog društva da dođu na današnju promociju najnovije knjige Franje Vondračeka, o Česima kajkavcima, rekao sam im da će biti zanimljivo jer ćemo vidjeti neka nova lica, osim Čeha iz Dubrave koje poznamo doći će i Česi, ili osobe češkog porijekla, iz drugih kajkavskih krajeva, iz Zagorja, Međimurja, Podravine, Varaždina… Dakle, skupina ljudi, naših sugrađana, za koje niti ne znamo da postoje. Kad se spomenu Česi u Hrvatskoj, prve su asocijacije Česi na području Daruvara i zapadne Slavonije, tako da je manje poznato čak i to da Česi postoje u Zagrebu, da su oni najstariji od svih u Hrvatskoj, i po svojoj nazočnosti i po organiziranosti. Još je manje poznato da Čeha ima u okolici Zagreba, gdje su u Dubravi čak i autohtono stanovništvo, a sad zahvaljujući ovoj knjizi saznajemo novu senzaciju da Čeha ima i u drugim kajkavskim krajevima gdje su inače pripadnici nacionalnih manjina rjeđi nego u drugim dijelovima Hrvatske. Franjo nam je dakle ovom knjigom posvijestio još jedan nepoznat podatak o Česima u Hrvatskoj, nakon što je najprije pisao o Česima u Zagrebu, skupa sa mnom, pa o Česima u Zagrebačkoj županiji i sada u županijama sjeverozapada Hrvatske. To naravno nisu sve njegove knjige, tu su još i Češke veze – dodiri s Hrvatima koja je dugo godina bila jedina knjiga posvećena povijesti hrvatsko-čeških veza od najstarijih vremena do danas, pa vodič po Pragu, možda jedini izvorno napisan na hrvatskom, Hrvati južne Moravske posvećena moravskim Hrvatima, zatim je tu Češka kuharica, prva koja je ikad izašla u Hrvatskoj, i knjiga Češki sveci koja govori o češkim svecima, ali i pojašnjava mnoga pitanja vezana uz Čehe i religioznost, tradiciju… Od nas koji se bavimo pisanjem o češkim i hrvatsko-češkim temama mislim da nitko nije toliko svestran kao Franjo. Bio je donedavno Dušan Karpatský, ali je umro, i on je među ostalim pisao i kuharice.

Dobro je da knjiga ima ovaj podnaslov, Čehi u Zagorju, Međimurju, Prigorju, jer kad se kaže Česi kajkavci netko može pomisliti da se to odnosi na Čehe u Češkoj, budući da je češki jezik od svih hrvatskih govora najsličniji kajkavskom (glagolski pridjev na -l, byl, došel, den umjesto dan, pes umjesto pas, tak umjesto tako, v umjesto u, leto – godina, penize – novac, umanjenice na -ek, čak je i sintaksa u češkom slična kajkavskoj), tako da kad se kaže da Hrvate i Čehe povezuje sličan jezik, onda su upravo kajkavci ti kod kojih je ta sličnost najizraženija. Tu je i sličnost u mentalitetu, među ostalim kad je u pitanju rad i odnos prema radu, jer kajkavski dijelovi Hrvatske u tome prednjače i zbog toga napreduju. Ako idemo u mitološka vremena, onda zaključujemo da sličnost češkog s kajkavskim nije neobična jer je prema legendi i praotac Čeh bio Zagorec jer je potjecao iz Krapine.

Kad sam čitao ovu knjigu, još u rukopisu, onda mi je najzanimljivija bila povijest Čeha na području sjeverozapadne Hrvatske koju sada po prvi put imamo na jednom mjestu sustavno opisanu, od biskupa Duha koji je kao prvi zagrebački biskup dobio posjed Dubravu, preko kratkotrajne češke vladavine ovim krajevima, u doba Otokara II. pod čijom vlašću je sredinom 13. stoljeća bila okolica Samobora i Zagorje, do Jana Vitovca u 15. stoljeću koji je postao slavonski ban i zagorski grof, Eve iz Rožmberka koja je kao supruga Nikole Šubića Zrinskog par godina živjela u Međimurju, obitelji Althann koja je u 18. stoljeću vladala Međimurjem pa do istaknutih pojedinaca u 19. i 20. stoljeću poput glazbenika Ivana Padovca i Josipa Klime u Varaždinu, Mariške Holoubek u Koprivnici, današnjih Mirka Švende i Jacquesa Houdeka koji nose evidentno češka prezimena. Tu je i Sofija Stockau, supruga bana Jelačića koja je živjela u Zaprešiću. Obitelj Crha iz Dubrave, trojica braće koji su prvi u Hrvatskoj 1925. emitirali radijski program, tako da se u eteru prije nego „ovdje Radio Zagreb“ čulo „Ovdje Radio Dubrava“, kao u pjesmi Prljavog kazališta (čiji frontmen također ima češko porijeklo, Houra, ali nije kajkavac nego iz Daruvara).

Tu su i toponimi – u Međimurju Čehovec i Bohnec koji su opstali i nakon što Čeha više nije bilo u tim mjestima, kao što na području Zagreba imamo selo Čehi. Toponimi su zapravo najstariji jezični spomenik češkoj nazočnosti na ovim područjima, drugi su češka prezimena koja danas u većinu slučajeva nose ljudi koji se smatraju Hrvatima i prema tome jesu Hrvati, no još uvijek ima i onih koji čuvaju svoju češku svijest i smatraju se Česima i na njima je u ovoj knjizi naglasak. Kad čitate njihove biografije vidite da se ne razlikuju od hrvatskog prosjeka, to su ljudi koji podnose sve prednosti i nedaće života u Hrvatskoj, od nezaposlenosti do odlaska na rad u Irsku. No ono što zadivljuje je kako ti ljudi ipak opstaju sa svojim češkim identitetom, iako nisu organizirani u udruge, jer na području sjeverozapadne Hrvatske, osim u Dubravi, nema Čeških beseda. Jer lako je biti Čeh u Daruvaru gdje imate na češkom cijelo školovanje, od vrtića do srednje škole, pa i Zagreba gdje postoji učenje češkog za učenike osnovnih i srednjih škola, ali kako zadržati češku svijest tamo gdje nema nikakve češke infrastrukture. Očito danas, u vrijeme globalizacije koja briše razlike u identitetima i teži uniformiranju, nastaje otpor i kontrareakcija, a zadnja linija obrane je upravo u području nacionalne pripadnosti jer ona pojedinca veže s precima, tradicijom, uspomenama, korijenima, a to su kategorije koje očito ni u suvremenom dobu nisu preživljene, nego su možda čvršće nego prije s obzirom na mogućnosti koje nude moderne tehnologije, a koje relativiziraju pojmove vremena i prostora (npr. Čeh iz nekog mjesta u Zagorju može putem interneta pratiti češke medije i tako naučiti ili održavati jezik). Osim toga, globalizacija omogućava da se identitet neke male skupine prezentira cijelom svijetu i time sačuva od nestanka. To je slučaj s nama Hrvatima kao malim narodom, a onda i češkom manjinom i unutar nje Česima kajkavcima.

Vidjet ćete da je dosta Čeha kajkavaca u miješanim brakovima, da se radi ne samo u Česima i Hrvaticama i obratno iz Hrvatske, nego i brakovima gdje su supruge iz Češke, što je tradicija već stoljećima, od doba Zrinskog, Jelačića, a u novije vrijeme Stjepana Radića i Vladimira Preloga, no ne samo kod velikana poput njih, nego i kod običnih malih ljudi.

Nadajmo se da će ova knjiga, s njihovim biografijama i slikama, Česima kajkavcima biti poticaj da sačuvaju svoj češki identitet i prenose ga novim generacijama, a kako vidimo u knjizi, Čeha kajkavaca ima i neku malom djecom, a to su ljudi koji će doživjeti i 22. stoljeće, koji će krajem 21. stoljeća svjedočiti proslavi 1000. godišnjice hrvatsko-čeških veza i dolaska Čeha Duha za prvog zagrebačkog biskupa, a time i 1000. godišnjici grada Zagreba i Dubrave, 2094., ili 100. godišnjici samostalne Hrvatske 2091. U kojoj mjeri će se nove generacije Čeha kajkavaca osjećati Česima to je pitanje, ali nadamo se da će im ova knjiga ostati kao uspomena i da će im činjenica da su u njoj njihovi djedovi, bake ili roditelji biti ipak podsjetnik na njihovo češko porijeklo.

Da se vratimo na samu knjigu: ne znam postoji li ovako koncipirana knjiga koja govori o nekoj manjini, da prezentira njene pripadnike na nekom prostoru, poput adresara, s opisom njihove obiteljske povijesti i sadašnjeg stanja. Obično se u knjigama s ovakvom tematikom govori o manjini kao kolektivu, a ovdje je naglasak na pojedince pa autoru treba čestitati i zbog te inovacije, iako je slično već radio u knjizi Česi i Moravljani u Zagrebačkoj županiji.

A nakon Čeha kajkavaca valjda će se pozabaviti i Česima čakavcima, onima koji žive na Jadranu, a nema ih malo, pogotovo Čehinja, tako da budu zaokružene one teme vezane uz hrvatske Čehe koje su najčešće izvan fokusa istraživača, a koje nam otkrivaju nove spoznaje o bogatstvu hrvatsko-čeških veza nekad i danas – rekao je Lipovac.

Na promociji je nastupilo i KUD Češka beseda iz Dubrave Vrbovečke koji je otpjevao češke i hrvatske pjesme na kajkavskom, a u publici su, između ostalih, bili; prvi veleposlanik Hrvatske u Češkoj Zlatko Stahuljak, saborski zastupnik Dražen Bošnjaković, koji je i predsjednik Županijske skupštine Zagrebačke županije, te brojni pripadnici češke nacionalne manjine iz cijele Hrvatske.