Dr. sc. TIBOR LITTVAY predsjednik Društva hrvatsko-mađarskog prijateljstva

U HRVATSKOJ MORAMO VIŠE PROMOVIRATI NIKOLU ŠUBIĆA ZRINSKOG

Dr. sc. Tibor Littvay, inženjer šumarstva, voli istaknuti da je u penziji, ali nije u mirovini čime objašnjava veliki angažman u mađarskoj zajednici u Zagrebu i Hrvatskoj. Predsjednik je nedavno osnovanog Društva hrvatsko-mađarskog prijateljstva preko kojeg namjerava uspostaviti čvršće odnose između hrvatske manjine u Mađarskoj i mađarske u Hrvatskoj, te istraživati zajedničku povijest dva naroda dugu oko tisuću godina.

• Predsjednik ste Društva hrvatsko-mađarskog prijateljstva koje je osnovano prije 26 godina, ali donedavno nije bilo aktivno. Zbog čega?

– Društvo je 1992. osnovao Ivo Škrabalo, međutim poslije njegove smrti je slabo radilo i novom registracijom takvih udruga pravno je prestalo postojati. Prije godinu dana nas nekoliko starih članova; Naco Zelić, Ljilja Vokić, Ivo Kujundžić, ja i ostali okupili smo se i odlučili ponovno registrirati Društvo hrvatsko-mađarskog prijateljstva. Vrlo smo zadovoljni jer se odazvalo mnogo ljudi, bitni su nam Hrvati s kojima želimo razviti cijelu tu priču jer mislimo da ljudi dobre volje mogu više napraviti nego zvanična politika.

• Koliko članova ima Društvo?

– Na osnivačkoj skupštini bilo je 47 članova koji su popunili pristupnice. U fazi smo registriranja i moramo administrativno odraditi cijelu tu priču, a ima još mnogo zainteresiranih. Imamo upita iz istog takvog Društva mađarsko-hrvatskog prijateljstva iz Kapošvara. Mađarski Hrvat Marko Kovač je predsjednik toga društva i već smo razgovarali o proširenju suradnje koja je igrom slučaja počela na Danu naciononalnih manjina Grada Zagreba.

• Jeste li već imali neke aktivnosti?

-Imali smo prvu akciju dok smo bili gosti Mađarskog šumarskog instituta u Šarvaru. Kako sam šumar po zanimanju, sad u mirovini, imam dobre veze s Mađarskom pa smo bili gosti Atile Borovića, predsjednika Šumarskog instituta u Mađarskoj. Borović nas je odveo u Kiseg gdje je Nikola Jurišić izvojevao pobjedu u bici protiv Osmanlija. Naša prva akcija je bila polaganje vijenca na spomenik Nikoli Jurišiću. Stavili smo vijenac u ime našeg društva, otpjevali mađarsku i hrvatsku himnu što je bilo vrlo zgodno jer je tamo bilo i mnogo turista.

• Kakav je program Društva hrvatsko-mađarskog prijateljstva?

– Organiziramo veliku akciju s Mađarskim institutom u Zagrebu, koji je mađaraska Vlada osnovala s ciljem promocije mađarske kulture, i s ravnateljem dogovaram, ali i s Hrvatskim lovačkim savezom, da iduće godine organiziramo veliku šumarsko-lovačku izložbu u Mađarskoj i u Hrvatskoj. Mađarsku želimo prikazati u Zagrebu, a Hrvatsku u Budimpešti. Sad smo pokrenuli neke korake u tom pravcu i Hrvatski lovački savez je pristao. Mislim da ćemo prve poteze raditi još na planu kulture i organizirati stalna događanja koja će prezentirati Mađare u Hrvatskoj i Hrvate u Mađarskoj. Cilj je da se kao manjine u obje države povežemo. Naš član Naco Zelić je Subotičan, a ja sam iz Sombora, te namjeravamo u dogovoru s Hrvatima u Bačkoj, koji su se malo uspjeli konsolidirati u uvjetima koji vladaju u Srbiji, organizirati veliku izložbu slika. Osmislio sam i darovanje klona Gupčeve lipe, čiji sam tvorac, KUD-u Matija Gubec iz Tavankuta. To će vjerojatno biti najesen, tako smo dogovorili s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem i njegovim izaslanstvom koji nas podržava u tomu. Kad se krene s poslom ideje će same dolaziti i mislim da ćemo uspjeti.

• Kakva je suradnja Mađara i Hrvata u Zagrebu?

Jezgro okupljanja mađarske nacionalne manjine u Zagrebu je MKD “Ady Endre” gdje se skupljaju i svi bački Mađari, ali i Hrvati. Mnogo se Mađara oženilo Hrvaticama, moja je supruga Hrvatica, i svi radimo na zajedničkom boljitku. Imamo zanimljivo društvo, izviđački odred Zrinj Mikloš ili Nikola Zrinski. Mađarska i Hrvatska se kulturno isprepliću 700 godina i mislim da bi bilo vrijeme da se počne s rasvjetljavanjem te zajedničke prošlosti. U bivšoj Jugoslaviji to su uvijek bile neke crne točke, iako nismo u prošlosti nikad imali problem ni Mađari ni Hrvati nego su ih stvarali mađaroni koji su se dodvoravali vlasti…

• Mnogi zaboravljaju ili niti ne znaju povijesnu činjenicu da Hrvatska nije izgubila državnost u ratu s Mađarskom, nego je hrvatski kralj Zvonimir ostao bez nasljednika, a budući da je bio oženjen Jelenom, kćeri ugarskog kralja Bele I. hrvatsko plemstvo je prihvatilo uniju s Mađarskom. To znači da su hrvatski i mađarski narod oduvijek u prijateljskim odnosima.

-Moramo znati da su Zrinski posjedovali pola Hrvatske i pola Mađarske. Prošle godine je bilo 450. godina bitke kod Sigeta. Moramo znati osnovnu stvar, a to je da su Zrinski obranili Europu, iako je sultan Sulejman nakon pobjede glavu Nikole Šubića Zrinskog poslao 120 kilometara dalje gdje je bilo zapovjedništvo europske vojske koja je čekala da Hrvati izginu na Sigetu te da tek nakon toga krene braniti Beč. No, Turci su se u toj bici istrošili i nisu imali snage za osvajanje Beča. Istina je da Hrvati, Mađari i Poljaci nisu branili Siget, Turci bi osvojili Beč. To su sve velike istine. Ima fenomalna knjiga koju je napisao bivši ravnatelj Mađarskog instituta Dinko Šokčević “Hrvatska od stoljeća 7. do danas”, treba je pročitati jer na vrlo lijep i nenametljiv način objašnjava zajedničku povijest življenja Hrvata i Mađara. Drugi primjer je zajednička kulturna suradnja; nedavno je bila u KD Vatroslava Lisnskoga prekrasna predstava u kojoj su zajednički nastupali mađarski državni ansambl Manu i hrvatski Lado. Po glazbenom program se vidjelo koliko je sjeverna Hrvatska slična Mađarskoj i Mađarska slična Hrvatskoj. Toliko da se ne zna je li cimbal došao iz Međimurja ili iz Mađarske. To su stvari koje treba gledati objektivno i ne smije čovjek biti pristran.

• Što trebamo naučiti iz zajedničke hrvatsko-mađarske povijesti?

-U Hrvatskoj moramo više promovirati Nikolu Šubića Zrinskog. Kao mlad puno sam putovao i imao dodir s kolegama u Mađarskoj gdje nisam našao niti jedno mjesto, niti jedno selo koje nema ulicu Zrinskog. Vjerujem da ne postoji niti jedno mjesto u Mađarskoj koje nema ulicu Zrinskog, a pitao bih koliko ima mjesta u Hrvatskoj koja nemaju ulicu Zrinskog. Ta starija povijest Hrvata uvijek je bila zatirana, problem su uvijek bili oni koji su zagovarali i dodvoravali se strancima. Nitko nikad nije nikomu branio da svoje ispovijeda, bila je država koju je trebalo poštivati, no uvijek su bili problem oni koji su se dodvoravali drugima a protiv svoga naroda. I danas je to tako, uvijek je bilo i bit će i zbog toga je dobro da ovakva društva počnu na neopterećen način promovirati zajedničku povijest. Vrlo ozbiljni ljudi su se zainteresirali, između ostalog i diplomati, i svi želimo napraviti pozitivan iskorak u cijeloj priči. Iskreno se nadam da ćemo uspjeti.