MITAR BOJKO: DUŽNOST JE BRANITI DRŽAVU U KOJOJ ŽIVIŠ

Hrvatski branitelj Domovinskog rata Mitar Bojko iz Petrovaca, Ukrajinac po nacionalnosti, dragovoljno je branio Hrvatsku od velikosrpske agresije. Nije mu lako danas gledati patnju Ukrajine i da je mlađi branio bi i zemlju svojih predaka

Tijekom stvaranja hrvatske države nakon demokratskih izbora 1990. i uspostave državnih institucija neovisnih o bivšoj Jugoslaviji, Mitar Bojko dobio je ponudu da se priključi rezervnom sastavu hrvatske policije. Bojko je Ukrajinac iz Petrovaca, sela nedaleko od Vukovara, i njegovo uključivanje trebalo je povećati broj pripadnika nacionalnih manjina u tomu sastavu što je bio cilj nove hrvatske vlasti. Tad mu je bilo 27 godina, bio je oženjen i radio je na održavanju u tvornici Borovo. U to je vrijeme uočio promjene ponašanja kod svojih kolega srpske nacionalnosti, ali tomu nije pridavao veliku važnost. Nije mu ni na kraj pameti bilo da bi se njegov mirni život uskoro mogao posve promijeniti, što se i dogodilo kada su JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku. Tada se Mitar sa svojim bratom Stefanom dragovoljno javio u obranu Hrvatske, točnije na stražu u Petrovcima.

–Nije bila dobra klima u tvornici Borovo, posebno se to osjetilo kad su Srbi počeli postavljati barikade i svoje obitelji poslali organizirano autobusima u Novi Sad. Mi ostali nismo razumjeli zbog čega to rade, ali poslije se čulo da su došli dragovoljci iz Srbije koji drže straže i dižu barikade po Borovu Selu. Borovo je tada bilo gigant s puno zaposlenih među kojima je bilo mnogo Srba i neki od njih prestali su dolaziti na posao. Kada sam shvatio što se događa, u svibnju 1991. prijavio sam se dragovoljno za obranu Hrvatske. Susjed mi je predložio da organiziramo obranu našega mjesta i okupio sam desetak sumještana. Tada je Tomislav Merčep organizirao obranu Vukovara i tražio je da uspostavimo stražu u selu jer pored Petrovaca prolaze četnici koji idu u Negoslavce i Mirkovce, većinski srpska sela. Od Merčepa smo dobili šest kalašnjikova, a ja sam prije toga kupio i jednu pušku pumpericu. Više oružja dobili smo tek kada se rat ozbiljno zahuktao i kada se predala vojarna JNA u Vinkovcima – govori Bojko. Prema njegovim riječima, kad god su Petrovci bili pod minobacačkom paljbom mjesni Srbi su se na vrijeme sakrili u podrume te su mještani shvatili da su unaprijed bili obaviješteni o napadu.

– Kada vidite da se oni krenu skrivati po podrumima, znate što se sprema. Dotad nisam znao tko je koje nacionalnosti, koje je selo srpsko a koje hrvatsko, niti sam razmišljao o tome. Moj je sin imao 16 mjeseci kad nam je palo nekoliko granata iza kuće, mogao sam se samo pokupiti i otići, ali nisam. Kada su krajem rujna 1991. okolna sela Jankovce i Svinjarevce napali tenkovi koji su iz Tovarnika išli prema Mirkovcima, kolega i ja gledali smo to sa zvonika naše crkve u središtu sela i tek što smo se spustili s tornja i odmakli dvjesto metara, granata je pogodila zvonik. Imali smo dosta srpskog stanovništva u selu i oni su prenosili što se događa, neko nas je snimio na crkvenom tornju i obavijestio JNA i četnike. Ali osim dojava, mjesni Srbi nisu ništa ekstremno poduzimali. Bili su pritajeni i čekali da njihova vojska uđe u Petrovce – govori Bojko. Naglašava da je sada možda veći Ukrajinac nego što je ikada bio. Do 1991. bio je Slavonac i Vukovarac, život mu je bio posao, obitelj te krug ljudi s kojima je radio i družio se. Petrovce je napustio u noći 29./30. rujna 1991. tijekom minobacačkog napada koji je bio toliko jak da je imao dojam da su JNA i četnici već ušli u selo. Više se nije moglo proći do Vukovara, samo do Bogdanovaca, a sva ostala sela oko Petrovaca bila su okupirana.

– Vidio sam da je to kraj. Te noći su Jankovčani napustili svoje selo, bilo je to 29./30. rujna, i ja sam im se pridružio. Moja supruga i sin već su bili u Otoku, moj brat je izašao tri dana poslije mene, a naši su roditelji ostali u selu. JNA i srpska paravojska ušli su u Petrovce 2. listopada 1991. Čim sam izašao iz Petrovaca krenuo sam u Otok po obitelj, a otud smo pješačili trideset kilometara do Županje i cijelim sam putem na rukama nosio svojeg sina – prisjeća se Bojko. Sa suprugom je otišao k ujaku u Njemačku, ali su tamo ostali samo dvadesetak dana. Iako mu je bila muka od rata, Bojko se vratio u Hrvatsku i otišao na pakračko ratište kao pripadnik 104. varaždinske brigade, dok je njegova supruga sa sinom bila u prognanstvu u Ludbregu. Nakon što je došao UNPROFOR, skinuo je vojnu odoru i odložio oružje.

-Kada smo išli na Pakrac vojska je bila dobro organizirana, sve je bilo bolje nego na samom početku. Imali smo oružje i pancirke, 104. varaždinska imala je vodove i svatko je znao svoj položaj a sve je kontrolirala vojna policija – govori Bojko. U ratu je ozlijedio ruku prilikom pada, ali nije bio ranjen iako je mnogo puta bio i u smrtnoj opasnosti. Vrlo često je dok se moglo išao u Vukovar, na koji je padala kiša granata i bombi, po ljude koji su trebali izaći iz grada. Osim što su izvlačili ljude iz Vukovara, branitelji su iz Petrovaca vozili hranu u vukovarsku bolnicu.

-Imao sam vojnu iskaznicu i odoru pa mi je opskrba bolnice i izvlačenje ljudi iz Vukovara bio jedan od zadataka. Kad god sam išao u Vukovar pojačao sam glazbu da ne čujem granate i zrakoplove i vozio onoliko brzo koliko ide automobil. Jednom je bila vrlo ozbiljan situacija, vozio sam žene i djecu iz Vukovara prema Petrovcima otkud su trebali otići u Zagreb i tenkovi su krenuli prema glavnoj cesti kojom sam prolazio automobilom. Bili su udaljeni samo sto metara ali smo im umakli – govori Bojko. Kad danas razmišlja o Domovinskom ratu kaže da bi se, da se ponovi ista situacija, više angažirao.

– Moral je bio vrlo jak, ali može se reći da je to više bio inat. Dužnost je braniti državu u kojoj živiš. Ratnik mora imati veliku ljubav prema domovini i obitelji – to je motivacija. U Petrovcima nas mnogi nisu voljeli jer smo stali na hrvatsku stranu, tvrdili su da vučemo zlo na selo. I danas neki kad nas hrvatske branitelje vide na ulici uđu u dvorište i zatvore vrata, ni pozdraviti nas neće – kaže Bojko koji s obitelji živi u Petrovcima. Kao Ukrajincu teško mu je gledati tragediju Ukrajine i tvrdi da je mlađi da bi možda išao braniti i zemlju svojih predaka.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.