MAVRO ŠPICER OSNOVAO JE DRUŠTVO HRVATSKIH ESPERANTISTA
Pisac, leksikograf, prevoditelj i osnivač Društva hrvatskih esperantista Mavro Špicer rođen je 1862. godine u židovskoj obitelji. Završio je osnovnu školu u Našicama, gimnaziju u Osijeku a studij slavistike i klasične filologije pohađao je u Beču. Do Prvog svjetskog rata radio je na vojnim dužnostima u Budimpešti i Zagrebu, a nakon rata do 1921. kao potpukovnik u intendanturi Vojnoga ministarstva u Beogradu. Godine 1893. objavio je u Budimpešti vrlo opsežan Magjarsko-hrvatski i hrvatsko-magjarski rječnik a kao koautor zajedno s Teodorom Tóthom, objavljuje terminološki Magjarsko-hrvatski rječnik 1900. i Vojnički rječnik hrvatsko-magjarski 1903. Ovim radovima Mavro Špicer unaprijedio je mađarsko-hrvatsku povijesnu leksikografiju a njegova djela predmet su mnogih rasprava na međunarodnim kroatističkim i mađarskim znanstvenim skupovima. Stvarati i pisati mađarsko-hrvatski rječnik u nepovoljnim političkim odnosima između dviju zemalja bio je njegov doprinos ublažavanju tih nestabilnih odnosa. Mađarski jezik pripada skupini ugro-finskih jezika koji su u svojoj osnovi bitno različiti od hrvatskog jezika, kao dijela skupine slavenskih jezika, pa je za stvaranje jednog takvog rječnika trebalo puno truda da se odradi na najkvalitetniji mogući način.
Godine 1908. naučio je esperanto iz njemačkog udžbenika o esperantu, a u prosincu iste godine okupio je esperantiste u Zagrebu na osnivačkoj skupštini kada je i osnovano Društvo hrvatskih esperantista. Suosnivač je prvog esperantskog časopisa u Hrvatskoj Kroata Esperantisto. Kao aktivni vojni službenik nije mogao biti predsjednik Društva hrvatskih esperantista te je to mjesto prepustio pl. Danici Bedeković, učiteljici iz Varaždinskih Toplica. Mavro Špicer je autor prvoga hrvatskoga udžbenika esperanta, a na esperanto je preveo Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića. Autor je antologija hrvatske književnosti na njemačkom Lišće i cvijeće iz hrvatskih krajeva/Blätter und Blüthen aus Kroatiens Gauen objavljenih 1894. godine, Hrvatske pripovijetke/Kroatische Novellen, iz 1894. i na esperantu Hrvatske pjesme/Kroatiaj poeziaĵoj 1912.
Nakon studija slavistike i klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Beču, Špicer se posvećuje vojnom pozivu kao poručnik, a kasnije prelazi u administrativnu službu u ministarstvo domobranstva u Budimpešti. Krajem prvoga desetljeća 20. stoljeća Mavro Špicer je u zagrebačkoj Vojno-znanstvenoj udruzi (Militärwissenschaftlicher Verein) održao niz popularno-znanstvenih predavanja na njemačkom jeziku o različitim kulturno-povijesnim temama, a posebno je poznata Špicerova kritika suvremenog društva te estetizacija i veličanje ratovanja i vojnoga poziva, kako to navodi prof Piškorec. Predavanja Mavra Špicera, uz jednu iznimku, objavljena su u Zagrebu kao posebne knjižice, a prihod ostvaren njihovom prodajom doniran je u korist Crvenoga križa.
Mavro Špicer nije poznat današnjoj široj javnosti. Zahvaljujući trudu prof. dr. sc. Velimira Piškoreca, redovitog profesora na Katedri za njemački jezik Odsjeka za germanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu danas raspolažemo detaljnom biografijom o životu i radu Mavra Špicera pa su i podaci o Mavru Špiceru uglavnom preuzeti iz opsežnog prikaza njegovog života onako kako ga je proučio i zapisao prof. dr. Piškorec. U mnogim dosadašnjim enciklopedijskim izdanjima nije bilo podataka niti mjesta za Mavra Špicera što je ispravio 2008. godine upravo prof. dr. Piškorec uvrstivši ga u 11. svezak Hrvatske enciklopedije u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Prof. dr. Piškorec je, kako sam navodi, pišući o Mavru Špiceru, dragocijene podatke i informacija na hrvatskom jeziku o Špicerovom opusu, pronašao u priručniku leksikonskog tipa iz 20. stoljeća iz pera književnika Rudolfa F. Magjera, “školskoga županijskoga nadzornika u Osijeku”, objavljene davne 1925. godine u biografskom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati… (str. 256). Magjerova natuknica o Špiceru ponovno je otisnuta sedamdesetih godina u jednoj publikaciji lokalnoga karaktera (Majstorović 1973: 116), a čini se da se na nju oslanjali i autori domaćih esperantskih biografskih priručnika (Gjivoje 1985: 246-247, Pleadin 2002: 152). Štura pak biografska bilješka sa Špicerovim foto-portretom objavljena je 2002. godine još i u fotomonografiji Našica (str. 35).
Od inozemnih leksikografskih priručnika natukuknice o Špiceru donose na mađarskom A Pallas nagy lexikona te na esperantu Enciklopedio de Esperanto. Bilješka u mađarskoj enciklopediji potječe s kraja devedesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme kada je Špicer živio u Budimpešti i radio kao natporučnik u ugarskom ministarstvu domobranstva. U njoj se za Špicera kaže da je hrvatski pisac (horvát iró), koji se trudio raditi na međusobnom upoznavanju kulture Hrvata i Mađara te da je u hrvatskim časopisima objavio mnogo prikaza mađarske književnosti s “časnom namjerom da u Hrvata pobudi osjećaj simpatije prema Mađarima” (hogy a horvátokban a magyarok iránt rokonszenvet keltsen).
Kad govorimo o djelima Mavra Špicera svakako moramo spomenuti njegovu smisao za enigmatiku najvišeg ranga pa je 1930. godine objavio Leksikon za sastavljače i odgonetače zagonetaka s uvodom, tumačem i primjerima.
U radu pod nazivom Iz života i djela Mavra Špicera (1862.-1936.) prof. dr. Velimir Piškorec zapisao je i sljedeći podatak: „Prema usmenoj informaciji Petra Gulla koja je 1999. godine zabilježena u Zavičajnom muzeju Našice, Špicer je pokopan na židovskom groblju u Našicama. Međutim, zbog devastiranoga stanja groblja danas ondje nema nikakvoga spomenika Špiceru koji bi upućivao na činjenicu da je on ondje uistinu i pokopan. Inače, groblje se nalazi na početku novonastale ulice u Našicama koju je Gradsko vijeće Grada Našica odlukom od 13. prosinca 2002. godine nazvalo po Mavru Špiceru.“ Iz očevidnika Gradskih groblja Zagreb zapisano je da je Mavro Špicer umro 14. srpnja 1936. u 74-oj godini života u Zagrebu i da je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju, Odjel RKT, polje 45A, Razred I, broj 131.
Godine 1997. na inicijativu židovskog društva Miroslav Šalom Freiberger započeli su opsežni radovi na projektu Židovski biografski leksikon. U leksikon su uvršteni svi oni koji su svoj identitet pripadnosti židovskom narodu isticali s ponosom i potpunom vjerom u njega. S takvim opredjeljenjima u knjizi Židovski biografski leksikon mjesta je bilo i za Mavra Špicera.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.