MARIJANA RADEV – NENADMAŠNA CARMEN
“Od vremena francuske pjevačice Emme Calve, Opera je tridesetak godina uzalud tražila savršenu, rođenu Carmen. Miss Radev je uzor za tu ulogu“, ocijena je londonskog Timesa za nastup Marijane Radev u pariškom Covent Gardenu 1955. godine. Ta bugarska ruža doživjela je ovacije u glasovitim opernim kućama Milana, Beča, Londona, Pariza i Moskve. Glazbeni kritičari slažu se da je Marijana Radev jedna od najvećih i najkompletnijih glazbeno-scenskih ličnosti i jedna od najeminentnijih umjetnica hrvatske glazbe.
Rođena je 21. studenoga 1913. u rumunjskom lučkom gradu Constanţi od oca Bugarina i majke Hrvatice. Otac Vladimir bio je zaposlen kao šef predstavništva građevinske tvrtke Vacuum Oil. Majka Marija Martinić potječe iz obitelji pomorskih kapetana Martinića i Paravića iz Bakra. Na krštenju je dobila ime Marianna-Mihelina. Kao šestogodišnja djevojčica došla je 1919. u Zagreb i u njemu se trajno nastanila. U svojim je dokumentima navodila da je hrvatske narodnosti. Poput mnogih naših istaknutih pjevača, prvo glazbeno znanje stekla je učeći svirati glasovir. Nakon završnog ispita na srednjoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, kao slušač visoke škole i nastavničkog odsjeka, pohađala je jednu godinu harmoniju i jednu godinu kontrapunkt. Imala je zanimljiv glas i već je zarana pokazivala naglašen smisao za interpretaciju pa se položivši učiteljski ispit iz glasovira upisala na Pjevački odjel Muzičke akademije kod profesora Milana Reizera, piše portal Opera.hr. Istodobno je maturirala na Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji. Usavršavala se u Trstu kod prof. V. Bevilacqua, gdje je 1937. i debitirala. U Zagrebu je prvi put nastupila 1938. Premda je stalna članica bila samo od 1941. do 1955., trajno je ostala povezana uz zagrebačku Operu. Pjevačku karijeru počela je u travnju 1937. u Trstu kao Marina u Borisu Godunovu te nastavila u Rimu i u Anconi nastupima na koncertima. Kreacijom Grofice u Pikovoj dami osvojila je 1961. publiku milanske Scale i stekla međunarodni ugled.
Zahvaljujući širokoj općoj i glazbenoj kulturi, vrhunskoj muzikalnosti i izrazitu dramskom temperamentu, svojim je tamnim mezzosopranom obilježila hrvatsku operu, osobito kao Carmen (G. Bizet), ulogom u kojoj se i međunarodno afirmirala. U lipnju 1940. Radev je prvi put pjevala ulogu za koju će upravo ona postati pojam, koju je pjevala najčešće u karijeri, na brojnim velikim svjetskim pozornicama – Bizetovu Carmen. Zagrebačka opera tražila je nasljednicu velike Ančice Mitrović. Svi su osvrti na to najnovije ostvarenje Marijane Radev bili vrlo opširni i vrlo povoljni. Carmen je s vremenom postala konstanta u njezinu repertoaru. Samo na zagrebačkoj sceni pjevala ju je osamdesetak puta u četvrt stoljeća, do 1965. godine, i svoju je kreaciju dovela do onih vrhunaca kada se postaje pojmom jednoga lika. Godinama ju je razrađivala, dodavala nove detalje, nalazila nov izraz, pokret, pogled. Učila je od svakog novog redatelja ili dirigenta, ali kao prava kreativna umjetnica imala je vlastitu viziju i koncepciju. Njezina je Carmen bila samo njezina. Kakva? Na to je pitanje obično odgovarala: „Najjednostavnija, vječna žena.“
Zagrebački tisak uvijek je pomno izvještavao o inozemnim uspjesima pjevačice koja je dvije godine nakon prvog nastupa postala omiljenom u Zagrebu. Iznimna kreativnost Marijane Radev poticala je hrvatske skladatelje da skladaju uloge za nju. Tako je ona u svibnju 1948. pjevala Maru na praizvedbi opere Matija Gubec Ive Lhotke-Kalinskog. Praizvedba Ekvinocija Ivana Brkanovića 4. listopada 1950. bila je veliki trenutak u povijesti hrvatske glazbe. Unijela je svjež dah u podosta ustajale operne prilike u nas. Iz svoje domovine otišla je kao dijete, a u Bugarsku se vratila kao izgrađena umjetnica s brojnim međunarodnim priznanjima“, piše portal Opera.hr.
Pri kraju svojega umjetničkog puta Marijana Radev ostvarila je ulogu neveliku po trajanju, ali u kojoj se ogleda pjevačko i vokalno-scensko interpretativno umijeće – Slijepu ženu u Giocondi. Iznimno uspjela premijera te vrlo zahtjevne opere 1970. godine pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Petera Bussea angažirala je tada najbolje soliste u zagrebačkoj Operi. Među njima je, naravno, bila i Marijana Radev. „Ulogu Sljepice apsolvirala je magistralno, svojom poznatom pjevačkom i scenskom ekspresivnošću“, piše Nenad Turkalj u Večernjem listu 16. ožujka 1970.
U svojoj matičnoj kući – Operi HNK-a u Zagrebu – Marijana Radev ostvarila je više od četrdeset uloga, od toga deset u operama hrvatskih skladatelja i oko šest stotina nastupa. Gostovala je i u drugim hrvatskim opernim kućama te na festivalima Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. S ansamblom HNK-a gostovala je i u inozemstvu. I cijelo to vrijeme bila je jedna od najistaknutijih hrvatskih koncertnih pjevačica, omiljena suradnica Milana Horvata i Lovre pl. Matačića u njihovim velikim vokalno-orkestralnim projektima u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
I u privatnom životu Marijana Radev zračila je posebnim fluidom kojim je dodatno oduševljavala poklonike svoje umjetnosti, a njih je uistinu bilo (i još ih ima) u obilju. Bila je neobično široke opće i glazbene kulture, govorila je uz bugarski i hrvatski, talijanski, francuski i njemački jezik. Ostala je simbolom svega za čime žudimo u kazalištu ili u koncertnoj dvorani. Za nemjerljiv doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi godine 1973. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Marijana Radev umrla je u Zagrebu dok se pripremala za Varaždinske barokne večeri 17. rujna 1973. godine.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.