MARIJA RADIĆ – PRVA HRVATSKA POLITIČARKA
Među suprugama hrvatskih velikana koje su i same bile istaknute javne djelatnice najistaknutije mjesto pripada Mariji Radić, supruzi Stjepana Radića kojem je bila ne samo oslonac u privatnom životu, nego i najbliža suradnica u njegovom političkom, prosvjetiteljskom i publicističkom radu. Baveći se i političkom aktivnošću u vrijeme kad su se žene tek borile za pravo glasa i za ravnopravnost, Marija Radić postala je i prva hrvatska političarka. Iako rođenjem Čehinja, Hrvatsku je u potpunosti prihvatila kao svoju domovinu i doprinosila njenoj slobodi i napretku, a narod joj je uzvraćao simpatijama i poštovanjem, tretirajući je kao neformalnu prvu damu Hrvatske, naročito nakon što je poslije tragične smrti Stjepana Radića nastavila širiti i njegovati njegove ideje hrabro se držeći pred progonima vladajućih režima.
Marija Radić rođena je u Pragu 27. kolovoza 1874. kao Marie Dvořáková. Otac Josef Dvořák bio je rođak skladatelja Antonína Dvořáka i radio je kao okružni nadzornik, a majka se zvala Antonie Ženíškova. Otac je umro kad je imala sedam godina, a majka kad je imala 16. Marie Dvořáková imala je i dva brata i dvije sestre. U Pragu je pohađala učiteljsku akademiju koju je završila 1894. i nedugo nakon toga dogodio se sudbonosni susret sa Stjepanom Radićem. On je u rujnu 1893. došao u Prag, na studij prava, budući da je bio izbačen sa zagrebačkog sveučilišta jer je uvrijedio bana Khuena Hedervaryja. Par se upoznao u srpnju 1894. na izletu u dvorac Karlštejn. Jedno u drugome su pronašli srodnu dušu i započeli vezu koja je često bila na kušnji. Radić je naime krajem 1894. zbog političkog djelovanja bio izbačen s praškog sveučilišta i prognan iz Češke te je nastavio studij u Budimpešti, a u listopadu 1895., nakon spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu, bio je osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon toga otišao je na studij u Moskvu i zatim u Pariz. Cijelo to vrijeme par je održavao vezu putem pisama koja su i danas u velikom broju sačuvana i objavljena. U to vrijeme Marie Dvořáková radila je kao učiteljica, najprije u Kutnoj Hori, gdje je bila na službi do rujna 1895. zatim je do 1896. radila u Metylovicama, pa do 1897. u Taboru i zatim u Jistebnicama do 1898. Te je godine trebala dobiti posao u Pragu, gdje bi bila sa svojom obitelji koja se protivila njenoj vezi sa „siromašnim buntovnikom“ iz Hrvatske. Bojeći se da bi potpala pod njihov negativan utjecaj, Radić joj je odlučio ponuditi brak i par se vjenčao 23. rujna 1898. u Crkvi sv. Norberta u Pragu. Mlada obitelj Radić nastanila se u Radićevom rodnom Trebarjevom Desnom, ali ubrzo su otišli u Pariz gdje je Radić 1899. diplomirao politologiju. On o tome piše: „Usprkos skrajnjoj oskudici, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio sam svu građu i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni. Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izrađivala.“ Radić je naime bio iznimno kratkovidan pa je imao problema s pisanjem, tako da mu je Marija bila od velike pomoći. U lipnju 1899. Radići se sele u Prag gdje im se rodila najstarija kći Milica. Radić je djelovao kao publicist, zahvaljujući odličnom znanju češkog, pisao u češkim novinama i time je uzdržavao obitelj. U ljeto 1900. Radić se s obitelji preselio u Zemun, 1901. u Končanicu kraj Daruvara, a 1902. konačno se nastanjuje u Zagrebu. Kako bi se uzdržavali, Radići su 1911. otvorili Slavensku knjižaru, uz pomoć svog prijatelja, Čeha Františeka Sodomke. Imali su dvije kćeri, Milicu i Miru i dva sina, Vladimira i Branislava. Obitelj je bila dvojezična; govorilo se i hrvatski i češki. Sva djeca su se kasnije školovala u Češkoj – kći Milica pohađala je učiteljsku školu u Táboru, kći Mira studirala je matematiku u Pragu, sin Vladimir je godinu dana u Brnu pohađao srednju trgovačku školu, dok je Branislav u Pragu studirao elektrotehniku.
Nakon što je Stjepan Radić s bratom Antunom 1904. osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku, i Marija Radić uključuje se u političko djelovanje koliko je ženama tada bilo moguće. Objavila je prve tekstove o ženama i ženskom pokretu u kojima je pokazala dobro poznavanje sufražetskih ideja i pokreta u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Švedskoj. Ciljevi društvenog i političkog angažmana Marije Radić bila su jednaka prava žena u javnom životu, zapošljavanju i obrazovanju, ali ne zanemarujući opće narodne interese, ponajprije, nakon 1918., demokratizaciju i federalizaciju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Jugoslavije. Naime, nakon što je u novoj državi, Kraljevini SHS uvedeno opće pravo glasa za muškarce, seljaštvo je ušlo u političku arenu, a HSS je postao masovna stranka koja je zastupala većinu hrvatskih birača. Nastupi Marije Radić prilagodili su se novim okolnostima u kojima više nije pisala za malobrojnu obrazovanu elitu, nego za široke slojeve kojima su zahtjevi za ravnopravnošću žena bili previše revolucionarni. Objavljivala je članke o politici, ali nije zaboravila žene. Stavljanje nacionalnih interesa u prvi plan i stalno spominjanje majčinske uloge žena bili su taktički potezi kako bi radikalni zahtjevi za punom ženskom ravnopravnošću postali prihvatljivi svima. Osim toga, kako je sama zapisala, propagirati žensko pravo glasa bilo je teško u državi u kojoj nije bilo „elementarnih ljudskih i narodnih prava“, a u politici nije vladao zakon nego „gruba sila“.
Budući da se žene i u doba Austro-Ugarske i kasnije Kraljevine SHS nisu izravno bavile politikom jer nisu imale pravo glasa, niti Marija Radić se nije aktivno bavila politikom, no od 1927. postojale su ženske organizacije HSS-a kojima je na čelu bila Marija Radić. One su zabranjene uvođenjem kraljevske diktature 1929., a obnovljene su 1936., ovaj put pod nazivom Hrvatsko srce. One su uz svoj politički program razvile karitativnu, socijalnu i prosvjetnu djelatnost i u gradu i na selu. Glavni cilj bio je raditi na osvješćivanju žena, a onda i cijelog društva, te se na sastancima i preko medija promicala ideja o nenadomjestivoj ulozi žene, zatim o njenom pravu na obrazovanje, na rad i na punu ravnopravnost, koja nije značila samo pravo da se izađe s muškarcima na izbore, nego da ju se u svemu gleda i poštuje kao ravnopravnu. Marija Radić uporno je poticala žene na borbu za bolji život, jer kako je jednom zapisala „Ženi donaša život sam po sebi samo dužnosti, a svoja si prava mora istom – izvojštiti.“
Marija Radić supruga je povremeno pratila na političke skupove u zemlji i inozemstvu, primjerice 1924. je bila s njim u Londonu, 1925. u Ženevi na zasjedanju Lige naroda, a 1928., nekoliko mjeseci prije Radićeve smrti, i u njenom rodnom Pragu. Radiću je Marija i dalje bila glavni pomagač kod pisanja pa je rukom i na stroju bila napisala „45 omašnih knjiga“. Marija Radić snosila je sve probleme svog muža, posebno zatvore i progone, tako da je vrijeme od 2. do 19. rujna 1919. skupa s kćerima i starijim sinom, još maloljetnim, sama provela u zatvoru zbog raspačavanja letka o nezakonitom novačenju u Hrvatskoj. Radić je bio zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920., a supruzi i obitelji poslao je brojna pisma. Vjerojatno najdirljivije Radićevo zatvorsko pismo je ono poslano Mariji na njen rođendan, 27. kolovoza 1919., u kojem se prisjećao njihove 25 godina duge ljubavi. „Uspomene se redaju čarobnim nizom, a najsladje i najdraže su mi one, u kojima si me svojom tihom vjernošću poduprla i svojom dubokom istinoljubivošću i pravdoljubivošću pravim putem povela. Ti si stalnim svojim značajem stvorila korito bujici moga temperamenta, ti si dubokim svojim osjećajem za pravicu stvorila korenje mojim mislima za slobodom i napredkom.“
Najveći udarac za Mariju Radić bila je smrt njenog supruga 8. kolovoza 1928. nakon atentata u beogradskoj skupštini počinjenog 20. lipnja. Unatoč velikoj boli, Marija Radić pokazala je veliku osobnu i političku hrabrost kad je odbila mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar, poručujući da ne želi mirovinu od ubojice svoga muža. Slučaj ubojstva svog muža neuspješno je pokušala internacionalizirati pred Ligom naroda i tražila da obitelj Radić u parnici protiv ubojice Puniše Račića vodi francuski odvjetnik Henry Torres kojem je napisala vrlo hrabro pismo u kojem se nije bojala za Radićevo ubojstvo optužiti vodeće srpske političare: „Borba u kojoj je poginuo Stjepan Radić više je nego borba naroda hrvatskoga… to je borba zapadne kulture s tamnim i mračnim sramotama srednjega vijeka… Stjepan Radić morao je umrijeti, jer ga je na smrt osudila čitava vladina većina i jer je ta osuda dobila najviše odobrenje ministra dvora.“ Kako je kao Čehinja proživljavala balkansku politiku koja je vladala u Kraljevini SHS i koja je u konačnici Radića došla glave možemo zamisliti. U tom je smislu ilustrativna rečenica iz njenog članka napisanog 1929. u Slobodnom Glasu: „S takvim savršenim političkim karakterom nije Radić spadao na Balkan, u borbu gdje odlučuje handžar i parabellum.“
I kao Radićeva udovica Marija Radić ostala je neformalna prva dama Hrvatske, poštovana od naroda koji ju je jednostavno zvao Marženka. Već tri mjeseca nakon smrti Stjepana Radića bila je na stranačkom skupu u Sunji, hrabreći žene da se i dalje bore i za prava žena kao i za narodna prava.
Nakon što je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. proglasio diktaturu, rad stranaka, pa i HSS-a, bio je zabranjen, a Marija Radić i obitelj često su bili predmet policijskog praćenja. U obiteljskoj kući u Hercegovačkoj ulici i u Slavenskoj knjižari bile su česte premetačine jer se znalo da Radićeva udovica i dalje djeluje na očuvanju nauka i ideja svog pokojnog muža i da time predstavlja svojevrstan simbol hrvatskog otpora velikosrpskoj diktaturi. To su prepoznali i u inozemstvu pa je Mariju Radić nakon Aleksandrovog ubojstva tijekom svog boravka u Zagrebu u njenoj kući posjetio francuski političar Robert Schuman, kasnije premijer i ministar vanjskih poslova te jedan od utemeljitelja Europske zajednice za ugljen i čelik, prethodnice Europske unije.
I u NDH je Marija Radić pokazivala svoju hrabrost- nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, u izlogu knjižare izložila je knjigu Petra Zrinskog u kojoj se nalazio stih „Viruj Nimcu kako suncu zimsku.“ Kad je 1941. u katedrali na zahtjev ustaških vlasti bila organizirana svečana zadušnica za Radića, njegova supruga je demonstrativno napustila katedralu kad su ju iz protokola zamolili da svoje mjesto u prvoj klupi ustupi predstavnicima vlade. Ustaše koje su se pozivale na Radića nisu vršile preveliki pritisak na Mariju Radić da im se pridruži ili dade potporu jer se kao Čehinja nije uklapala u ustaški ideal hrvatske žene i junakinje. Tijekom NDH, kad je HSS također bio zabranjen, Slavenska knjižara bila je centar ilegalne djelatnosti stranke pa je Marija Radić svakodnevno bila u kontaktu sa stranačkim aktivistima.
Nakon Drugog svjetskog rata HSS je formalno dobio slobodu djelovanja, no sve je bilo očitije da komunisti namjeravaju potpuno preuzeti vlast i uvesti jednostranački komunistički sustav kao u SSSR-u. Marija Radić bila je aktivna u skupini čelnika HSS-a okupljenih oko njene kćeri Mire Košutić, čiji je muž August Košutić, potpredsjednik stranke, bio u zatvoru. U skupini je odlučeno da se pokrenu novine Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode, kojem je glavni urednik bio Ivan Bernardić, a Marija Radić izdavač. Prvi broj tiskan je 20. listopada 1945. u 50.000 primjeraka i bio je odmah rasprodan pa je tiskano još 50.000 komada, što svjedoči o velikom interesu javnosti koja je o izlasku prvog broja bila obaviještena plakatima.
Uvodni dio Narodnog glasa pod naslovom Naš prvi broj sastavila je Marija Radić ističući volju da u tradiciji Stjepana Radića opstane „duševna veza” s hrvatskim narodom te je otvoreno kritizirala komuniste. U nepotpisanom članku Zašto ne idemo na izbore? koji je napisala Mira Košutić, poziva se narod na bojkot izbora za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. zato što je Komunistička partija u Privremenoj skupštini Jugoslavije stekla dominantnu poziciju i otežavala HSS-u, kao i drugim strankama, pripreme za izbore. Narodnooslobodilačkom pokretu u članku se priznalo oslobođenje od fašizma, ali su se postupci Komunističke partije na izborima osuđivali kao nedemokratski i nepošteni. Komunistička vlast je odmah reagirala i naredila privremenu zabranu širenja lista s ocjenom da Narodni glas „širi laži i klevete, izaziva nacionalnu mržnju i propagira rad neprijatelja”. Zabrana prodaje prvoga broja nije demotivirala Mariju Radić i njezine suradnike, ali do izdavanja drugog broja Narodnog glasa ipak nije došlo. Službena verzija glasila je da su sami radnici odbili tiskanje „reakcionarnog” lista jer se u njemu „piše protiv naroda i stečevina NOB-a”.
Ubrzo nakon prestanka izdavanja lista bio je onemogućen svaki javni rad ove skupine HSS-ovca, ali nije se ostalo samo na tome. U kolovozu 1945. skojevci su demolirali Slavensku knjižaru, a 13. studenog postavljena je bomba. Marija Radić, zajedno s ostalim članovima obitelji, bila je nakon toga preslušavana na policiji jer je bila osumnjičena da je sama sebi podmetnula bombu kako bi svratila pažnju na sebe jer joj narod tobože više ne vjeruje. Mariju Radić napadalo se u komunističkoj propagandi, a u siječnju 1946., na ogradi preko puta kuće obitelji Radić u Hercegovačkoj ulici osvanuo je natpis na češkom „Rozmysli si, Mařenko, rozmysli“. Radilo se o stihu iz Smetanine Prodane nevjeste, no autor natpisa, osim što je pokazao glazbenu obrazovanost i dozu duhovitosti, time je zaprijetio Mariji Radić, usput aludirajući na njenu češku narodnost. Ipak, komunisti se nisu usudili hapsiti udovicu Stjepana Radića, za razliku od nekih članova njene obitelji koji su bili u zatvoru, poput sina Vladimira, snahe Marije, osuđene na 12 godina, i njihovog sina Stjepana Radića, koji je 1946. izbačen iz srednje škole pa je 1947. emigrirao pod lažnim imenom u Čehoslovačku, gdje ga je uhapsila jugoslavenska vojska i vratila u Jugoslaviju. U zatvoru su neko vrijeme bili i kći Mira i sin Branislav, a najstarija kći Milica je 1946. počinila samoubojstvo. No Mariji Radić rečeno je da je otputovala inozemstvo, tako da nikad nije saznala istinu. Najteži udarac obitelj Radić je doživjela 1948. kad je Slavenska knjižara oduzeta Mariji Radić uz nisku odštetu.
Obračun komunista s Marijom Radić nastavio se i nakon njene smrti, 17. lipnja 1954. Tadašnji komunistički čelnik Hrvatske Vladimir Bakarić zabranio je da bude pokopana u mirogojskim arkadama uz svog muža. Obitelj je stoga odlučila poslati pismo izravno Titu koji je nakon dva dana odobrio pokop u arkadama. Sprovod Marije Radić bio je jedan od najvećih ikad održanih na Mirogoju, što pokazuje koliki je ugled kao supruga Stjepana Radića imala u hrvatskom narodu.
Umjesto zaključka o Mariji Radić može se citirati Mariju Jurić Zagorku koja je 1928. u članku Žena narodnog vođe napisala: „Razumljivo je dakle, da je gospodja Radić našla u svojem mužu tako veliko uvažavanje: on nikad ni časa nije zaboravio, da mu je ona uvijek bila ljubećom suprugom, najvjernijom drugom, najizdržljivijim supatnikom, a po tome oslonom, izvorom nove snage – da je ona nosila s njime mučenički križ kao – diamantni božićni dar!… Evo koliko velikih junačkih snaga sakriva u sebi žena… Žene vojskovodja idejnih fronta, moraju biti – i junakinje. Gospodja Marija Radić u istinu je takva junakinja.“
Od 2016. Marija Radić u Zagrebu ima i svoju ulicu, u naselju Špansko.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija