MARIJA FABKOVIĆ SVESTRANA PEDAGOGINJA I PRVA HRVATSKA NOVINARKA

Među istaknutim, ali danas gotovo zaboravljenim ženama hrvatskog javnog života koje su dale doprinos kulturnom razvoju Hrvatske i ujedno borbi za ravnopravnost žena s muškarcima, važno mjesto ima Čehinja Marija Fabković. Rodila se u Pragu 8. veljače 1833. kao Marie Frechová, a u rodnom gradu završila pučku i učiteljsku školu, kao i večernju školu za više obrazovanje žena. U Pragu je upoznala Samoborca Skendera Fabkovića koji je ondje pohađao učiteljsku školu. Udajom za njega i dolaskom u Hrvatsku 1854. Marie Frechová postaje Marija Fabković i Hrvatsku istinski prihvaća kao novu domovinu. Najprije je radila kao učiteljica u Virovitici i Karlovcu, zatim od 1868. u Zagrebu na Visokoj djevojačkoj školi, a od 1886. do umirovljenja 1896. radila je na Donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi. Iza ovih šturih podataka krije se iznimna pojava u povijesti hrvatskog i zagrebačkog školstva i kulture uopće. Marija Fabković bila je naime prva žena koja je u Austro-Ugarskoj 1873. položila ispit za nastavnika matematike, biologije i francuskog u građanskoj školi, prva učiteljica tjelovježbe u Hrvatskoj i 1871. suosnivačica Hrvatskog književno-pedagoškog zbora kao jedina žena. Kao učiteljica isticala se naprednim pogledima i idejama za koje školske vlasti nisu imale suviše razumijevanja. Posvećivala je veliku pažnju moralnom odgoju mladeži, razvijanju ekološke svijesti i ljubavi prema radu, promicala je i ulogu tjelesnog odgoja u razvoju mladeži, posebno ženske i protivila se fizičkom kažnjavanju djece. Pokrenula je 1872. Žensku biblioteku i zalagala se za reformu ženskog obrazovanja. Na Prvoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini 1871. žestoko je istupila protiv utjecaja svećenstva na obrazovanje i odgoj djece, kao i protiv državne vlasti koja je to omogućavala. Posebno je napala „sve dosadanje pripise, ukaze i zapovedi“ koje su ograničavale ženama pravo na obrazovanje i zabranjivale im pravo na znanstveni rad. Među ostalim, tražila je i izjednačavanje plaća učiteljica s plaćama učitelja. I nakon odlaska u mirovinu u 64. godini života Marija Fabković nije mirovala, već je otišla u Francusku i Švicarsku na studij francuskog jezika te se nakon diplome posvetila prevodilaštvu. Mariju Fabković može se nazvati i prvom hrvatskom novinarkom, iako će se od žena novinarstvom profesionalno prva nešto kasnije baviti Marija Jurić Zagorka. Marija Fabković je naime 1865. izvještavala iz Hrvatskog sabora za praške novine Národní listy.

Svoje pedagoške radove objavljivala je od 1861. do 1865. u praškim časopisima Škola a život, Osvěta, Štěpnice, Světozor, Divčí svĕt, Ženskě listý, a potom u hrvatskim listovima, najviše u Napretku, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom pravu, Prosvjeti, Glasonoši, Gimnastici i Obzoru. Pisala je i pripovijetke na temelju hrvatskih pučkih običaja i vjerovanja te putopisne crtice. Ta je djela objavljivala u Viencu, Smilju i u češkom tisku. U Hrvatskoj smotri pisala je o češkim književnicima, a u češkim listovima pisala je i o istaknutim hrvatskim djelatnicima. Na češki je 1880. prevela roman Augusta Šenoe Zlatarevo zlato. Kao i njen suprug Skender Fabković, prijatelj i sljedbenik Ante Starčevića, i Marija Fabković zastupala je pravaška uvjerenja pa je kritizirala češku javnost što previše veliča Josipa Jurja Strossmayera, a nekim češkim novinama predbacivala je prosrpsko usmjerenje.

Marija Fabković umrla je 24. srpnja 1915. u Zagrebu. Suvremenici su ovako opisali njezinu predanost hrvatskome narodu: „Marija Fabković žena je bistra, čelična duha i ushićena srca, koja je prirasla narodu hrvatskom kao vlastita kći“, dok je pedagog i književnik Davorin Trstenjak za Mariju Fabković zapisao: „Fabkovićka je uvijek njegovala svoju tjelesnu i duhovnu energiju. Gimnastikom je jačala svoje tijelo već od djetinjstva… Bila je uzor i dosljedan borac za visokovrijedne ideale.“

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.