KOSTADINKA VELKOVSKA – NAJPOZNATIJA HRVATSKA MAKEDONKA

Ime Kostadinke Velkovske, šansonijerke i glumice iz Zagreba, prepoznatljivo je u hrvatskoj kazališnoj umjetnosti kojoj je dala 40 godina života. Velkovska je Makedonka rođena u Skoplju, ali od 1968. živi u Zagrebu gdje je došla na studij glume.

-Nisam došla u Zagreb kao mnogi u potrazi za kruhom, nego školovati se. Iz imućne sam makedonske obitelji, a moj prvi izbor bio je studij glazbe u Moskvi jer sam osim gimnazije, završila i glazbenu školu – violinu. No, ta prva želja nije mi se ispunila – kaže Velkovska.

Drugi izbor je bio manje voljan, ali pokazalo se vrlo dobar – studij glume u Zagrebu. Kazalište joj je već bilo u krvi, bilo joj je četiri godine kad ju je djed, koji je radio kao šef tehnike u Makedonskom narodnom teatru, počeo voditi na predstave. Kostadinka potječe iz tradicionalne, dobrostojeće trgovačke makedonske obitelji, njen pradjed Veličko Veljanov bio je prvi vojvoda Makedonije, a po majci ima i grčkih korijena. U njenom obiteljskom stablu spominje se i neki Nijemac, inženjer koji je došao poslom u Makedoniju i ženidbom ušao u njenju obitelj.

Prije nego što je prvi puta došla u Zagreb zbog prijemnog ispita na Akademiji dramskih umjetnosti, o glavnom gradu Hrvatske znala je samo ono što je vidjela na televiziji, pročitala u novinama i čula iz priča onih koji su ga posjetili. Taj daleki hrvatski grad činio joj se čudesnim i divila se slikama prelijepe arhitekture.

-U rujnu mjesecu 1968. kad sam s sišala s vlaka i izašla iz zgrade Glavnog kolodvora ugledala sam spomenik kralja Tomislava i park Zrinjevac, potom sam otišla do Hrvatskog narodnog kazališta koje je izgledalo kao iz bajke, dopala mi se i zgrada Akademije… Sve ljepše od ljepšega. Bila sam oduševljena… Bila je to ljubav na prvi pogled. Zagreb je bio mnogo ljepši nego u pričama koje sam o njemu slušala.

Kad sam položila prijemni ispit i dobila indeks, obuzela me je euforija što sam postala zagrebačkom studenticom. Vratila sam se u rodni grad po stvari i moj drugi odlazak u Zagreb bio je konačan. Osjećala sam da se više neću vratiti u Makedoniju. Ta ljubav prema Zagrebu zadržala me je u Hrvatskoj i kad sam potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća trebala odseliti u Australiju – prisjeća se Velkovska.

U Zagrebu je doživjela i svoju prvu veliku ljubav; bilo joj je samo 21 godina kad se udala za Dubravka Sidora, kolegu sa studija, no taj je brak trajao pet godina. Nakon što je dvije godine provela u Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, Velkovska se vratila u Zagreb gdje je cijeli radni vijek bila angažirana u Kazalištu Kerempuh, koje se u vrijeme bivše države zvalo Jazavac. Za Zagreb kaže da je otvoren grad, ali digne te i pokopa u sekundi ne poštuješ li pravila i tradiciju.

– Nije mi bilo lako kao mladoj glumici, iako sam se u Zagrebu osjećala kao doma… Došla sam iz drugog govornog područja i morala sam naučiti hrvatski bolje od Hrvata. Jer kad sam rekla neki krivi naglasak govorili su ‘to ti je od makedonskog’, a svi su krivo naglašavali ali su Hrvati i opraštalo se. Bilo je to pranje mozga i mnogo me je koštalo – priznaje Kostadinka koja napominje da se ne može živjeti u nekoj zemlji, a da ne znaš njenu povijest i jezik. Još kao studentica se vrlo dobro potkovala, posebno je bila fascinirana hrvatskom kulturom, velikim piscima, Krležom, hrvatskim slikarima… Velkovska naglašava da mnogi koji dođu iz inozemstva u Hrvatsku žive i umru tu, a nemaju pojma gdje su, što nije u redu.

-Prihvatila sam sva pravila igre ovoga grada i ovoga naroda i za sebe kažem da sam Hrvatica makedonskog podrijetla. Nisam se odrekla Makedonije, ona je u meni, nitko mi je neće uzeti, ali živim tu i svi problemi ove države su i moji. Nisam nestala kao Kostadinka Velkovska, ali ime sam stvorila u Zagrebu. Ne žalim što sam, kad su me zvali iz Makedonskog narodnog teatra da se vratim, ostala u Zagrebu. Iz zahvalnosti prema Hrvatskoj u kojoj sam ostvarila životni san, 2009. obilježila sam 35 godina rada u Kazalištu Kerempuh programom “Hrvatskoj s ljubavlju – moja priča, moj život” – kaže Velkovska, a s njom je tad nastupio i njen sin Nikola Podkrajac, glazbenik, i zajedno su otpjevali pjesmu “Makedonija”.

Iako je teško usmjeriti energiju na dva umjetnička područja; glumu i glazbu, Velkovskoj to dobro ide, a šansonu je odabrala jer je smatra najbližoj glumi.

– Nije bilo jednostavno opstati, ali borac sam. Ne znam koliko sam uloga odigrala i pjesama otpjevala. Ne znam ni koja mi je uloga najdraža, nekako mi se čini da je to uvijek posljednja jer je još bliska i svježa. Iz mladosti se mogu sjetiti Kate Kpuralice, Pavle, Ljeljenke koje sam igrala na starom dubrovačkom govoru što nije bilo lako. Igrala sam Artemidu, volim antičke tragedije, imala sam priliku kao dijete gledati grčke predstave… Mogla bih reći da sam odigrala više od stotinu uloga, vrlo često sam igrala uloge Kata u kazalištu, a i u telenoveli “Sve će biti dobro” igrala sam Katarinu Augustinčić. Za uloge Kate u “Svoga tela gospodar” i Marije Berković u “Pod Krležinom glavom” nagrađena sam “Zlatnim smijehom” na Danima satire. Draga mi je i uloga Lujze u predstavi „Krv i košute” – prisjeća se Velkovska.

Naučila je kroz život da uspjeh brzo prođe i treba ići dalje. Nije se borila za uloge, ako bi je zapala uredu, ako ne nikome ništa. Kaže da ju je pisac i profesor na Akademiji Ranko Marinković naučio nešto vrlo važno, a to je da glumac mora naučiti trajati na pozornici 40 godina jer svatko dobije šansu da bljesne. Ali trajati na umjetničkoj razini je vrlo teško, stoji energije i živaca, priznaje Velkovska.

Nastupala je Velkovska i na brojnim koncertim, s Damirom Podkrajcem, bivšim suprugom, Ladom Kos i Ladom Leskovarom činila je kvartret. Napravili su mjuzikl “Mačak u trapericama” i izvodili ga po Austriji, Njemačkoj i u Francuskoj. U glazbenom opusu Velkovska ima i album makedonskih balada snimljen 1987.

-Volim Makedoniju i makedonsku glazbu, itekako sam ponosna na svoje makedonske gene koji mi daju spontanost. Iako sam na makedonskom jeziku snimila dva filma 1978. i 1984., Makedonci su me upoznali tek kroz seriju „Sve će biti dobro“ koju sam snimala prije nekoliko godina – kaže Velkovska koja je godinama vodila i uređivala emisiju “Šansona, šansona” na Hrvatskom radiju.

Iako život Velkovske izgleda poput bajke, imala je nekoliko obiteljskih tragedija koje su ostavile dubok trag u njegnoj duši. No koliko god joj je bilo teško, nikad nijedna predstava nije otkazana zbog njenog izbivanja, nijedan posao… Uz sve nevolje trebalo je naći svoje mjesto na hrvatskoj kulturnoj sceni i trajati.

– Kažem da sam Hrvatica makedonskog podrijetla, a nositeljica sam i spomenice Domovinskog rata u kojem sam aktivno sudjelovala. Prošla sam sva ratišta u IPD službi, to je bio odgovor moje buntovne, komitske krvi na agresiju. Borbenost me je odvela i u politiku. Dosadilo mi je biti pasivna, sjediti pred televizorom i ljutiti se na političare. No, najsretnija sam bila na sceni i ponovno bih birala isto zanimanje – kaže Velkovska koja ne osjeća teret godina na koje je ponosna jer nisu prošle uzalud. Tvrdi da je starost u glavi te da se treba mentalno održavati, a ne samo tjelesno. Odnedavno je u mirovini, ali je i dalje društveno angažirana.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.