JURAJ HAULIK, PRVI ZAGREBAČKI NADBISKUP I KARDINAL

Juraj Haulik je jedna od najvažnijih osoba hrvatske i zagrebačke crkvene, ali i društvene i kulturne povijesti. Na čelu Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije bio je duge 32 godine, od 1837. kao biskup, a od 1852. kao nadbiskup te od 1856. i kao kardinal, u burnom vremenu kad na ruševinama feudalizma nastaje građansko društvo i kad se odlučivalo o dugoročnoj sudbini Hrvatske. Duže od Haulika, punih 40 godina, Zagrebačkom biskupijom upravljao je samo Maksimilijan Vrhovac. Haulik je i jedna od nezaobilaznih osoba koje spajaju Hrvatsku i Slovačku te je uz Bogoslava Šuleka najistaknutiji Slovak koji je djelovao u Hrvatskoj. Pošte dviju zemalja 1999. u Haulikovu čast izdale su i zajedničku poštansku marku. Slovak Haulik Hrvatsku je ne samo prihvatio kao svoju domovinu i doprinosio njenom napretku i boljitku, nego je njome i upravljao čak osam godina kao banski namjesnik. U povijest se ipak prije svega upisao zbog činjenice da je u njegovo vrijeme Zagrebačka biskupija, koja je od osnutka krajem 11. stoljeća bila podređena nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči, podignuta na rang nadbiskupije i metropolije, čime je Katolička crkva u Hrvatskoj postala samostalna od one u Mađarskoj, što je potvrđeno i Haulikovim imenovanjem za kardinala. Zagreb je zahvaljujući Hauliku postao tradicionalno kardinalsko sjedište.

Juraj Haulik rodio se 20. travnja 1788. u Trnavi u Slovačkoj, od oca Jurja i majke Klare rođene Repkaj. Haulikova rodna kuća nalazi se na trnavskom glavnom trgu i na njoj je 1929. postavljena spomen-ploča. U Trnavi je Haulik završio osnovnu školu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju je studirao u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. u Trnavi. Nekoliko mjeseci radio je kao kapelan u Komáronu, a zatim odlazi u vikarijatski ured u Budim gdje obavlja službu arhivara, bilježnika i tajnika. U Pešti je 1818. stekao doktorat teologije, a 1820. postaje osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa kardinala Aleksandra Rudnaya. Haulik je 1825. imenovan ostrogonskim kanonikom, a 1830. savjetnikom Ugarskog namjesništva i naslovnim prištinskim biskupom. Iduće godine odlazi u Beč gdje je postao dvorski savjetnik i referent Ugarske dvorske kancelarije, stječući time dragocjeno političko iskustvo i poznanstva. Put prema zagrebačkoj biskupskoj stolici započeo je 1832. kad je imenovan velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim. Ostao je međutim u Beču, osim povremenih dolazaka, sve dok ga 2. listopada 1837., nakon smrti Aleksandra Alagovića, papa Grgur XVI. nije imenovao zagrebačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Beču i u siječnju 1838. došao u Zagreb. Odmah se dao na učenje hrvatskog pa je već u travnju na Uskrs održao propovijed na kajkavskom. Već prve godine biskupske službe Haulik je uz duhovne morao preuzeti i političke dužnosti i postao namjesnik banske časti. Ban Franjo Vlašić je naime bio teško bolestan, a prema tradiciji u takvim slučajevima zamjenjivao bi ga zagrebački biskup. Haulik je tako u svojoj osobi objedinio i svjetovnu i duhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj i to na razdoblje od četiri godine. Ban Vlašić je umro 1840., ali Haulik je nastavio obnašati dužnost bana sve dok 1842. banom nije imenovan Franjo Haller. Nakon Hallerova odlaska 1845. Haulik ponovno postaje banski namjesnik i to ostaje do 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom. Kao banskom namjesniku glavna Haulikova zadaća bila je predsjedati Hrvatskom saboru i predvoditi hrvatsku delegaciju na Ugarskom saboru u Požunu. Ondje se odlučno borio za hrvatska prava nasuprot mađarskim pretenzijama, posebno protiv uvođenja mađarskog kao službenog jezika, u čemu su mu od velike koristi bile dobre veze s carskim dvorom u Beču. Haulik je stekao potporu i popularnost među ilircima i narodnjacima, a oporbu među mađaronima. Vrhunac Haulikovog političkog djelovanja je zasjedanje Sabora 1847. kada je, pod njegovim predsjedanjem, hrvatski proglašen službenim jezikom.

Haulik je upamćen i kao velik dobrotvor koji je unaprijedio ne samo Zagrebačku biskupiju, nego i Zagreb i Hrvatsku, naročito na području obrazovanja i kulture pa ga se kao mecenu može usporediti s Josipom Jurjem Strossmayerom. Pastirskom okružnicom iz 1839. naredio je svećenicima da po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore. S ciljem razvoja prosvjete, u Zagreb je pozvao sestre milosrdnice kojima je 1841. vlastitim sredstvima počeo graditi samostan i crkvu svetog Vinka u današnjoj Frankopanskoj ulici koji su dovršeni 1846. Milosrdnice su otvorile školu za djevojke, a iste godine i bolnicu koja je 1871. preseljena u Ilicu, a 1894. u Vinogradsku gdje djeluje i danas, kao Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“. U njenom krugu nalazi se Haulikovo poprsje, rad Ivana Rendića. Haulik je prikazan i na glavnom oltaru crkve svetog Vinka.

Velika sredstva Haulik je uložio i u obnovu katedrale za koju je nabavio veliko zvono, rad Henrika Degena, a dao je postaviti i novi glavni oltar, vitraje, deset kipova svetaca i orgulje koje su danas najveći i najvredniji glazbeni instrument u Hrvatskoj. Osnovao je 1849. i Katolički list, najstarije i najdugovječnije hrvatske katoličke novine koje su izlazile do 1945.

Poput Strossmayera, i Haulik je važan za osnutak hrvatskih nacionalnih institucija, zbog čega ga se može smatrati jednim od tvoraca moderne Hrvatske. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a Haulik je novčano podupirao ustanove nastale u njegovom okrilju: Narodni muzej u Zagrebu, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Haulik je vrlo izdašno i trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je sredstva za podizanje zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Novčano je podupro i osnutak Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta. Haulik je 1846. za javnost otvorio Metropolitansku knjižnicu, a 1858. pored Kamenitih vrata osnovao i prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu u Zagrebu. Svjestan da se umjesto feudalnog rađa moderno industrijsko društvo, Haulik je 1855. inicirao osnutak Katoličkog djetićkog društva koje je okupljalo djetiće, tj. kalfe, pomoćne radnike u obrtima, u cilju obrazovanja na temeljima katoličke vjere, ali i ostvarenja njihovih prava u skladu s katoličkim socijalnim naukom, što je začetak radničkog udruživanja i sindikalizma u Hrvatskoj.

Najveće i najpoznatije Haulikovo djelo za Zagreb je park Maksimir koji je 1843. uredio kao perivoj u engleskom stilu, nastavivši ideju svog prethodnika Maksimilijana Vrhovca koji je počeo krčiti šumu i kako bi ju pretvorio u barokni park dao probiti glavnu aleju i tri staze. Vrhovac je s radovima stao 1794., a u nevelikoj mjeri nastavio ih je njegov nasljednik Alagović (čijom zaslugom je uređen park Ribnjak), da bi ih Haulik dovršio, angažiravši iskusne austrijske vrtlare. Park danas u Vrhovčevu čast nosi ime Maksimir, ali u Haulikovo vrijeme zvao se Jurjevac ili Jurja Ves. Od Haulika potječe pet maksimirskih jezera, vidikovac, paviljoni, kapelica svetog Jurja, Švicarska kuća, ljetnikovac (danas župni ured Župe svetog Jeronima), ali i konjanički spomenik svetog Jurja, rad Antona Dominika Fernkorna, koji se najprije nalazio u parku Jurjevac, da bi kasnije bio premješten na Strossmayerov trg te napokon kod zgrade HNK. Iste godine kada je otvoren Jurjevac, Haulik je dobio plemički status, s predikatom „de Várallyja“, jednako kao i njegov brat Emerik i nećak Juraj, sin pokojnog brata Kaspara.

Prekid političkih odnosa Hrvatske s Mađarskom 1848. stvorio je povoljne okolnosti da se ti odnosi raskinu i na crkvenoj razini i da se konačno ispuni zahtjev Hrvatskog sabora iz 1845. o stvaranju Hrvatsko-slavonske metropolije uz uzdignuće Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije. Zahvaljujući utjecaju bana Jelačića, s tim se suglasio i bečki dvor, svjestan da Hrvati trebaju dobiti neku zadovoljštinu za zasluge u očuvanju Habsburške monarhije čiji opstanak su ugrozile revolucije u Mađarskoj i Beču. Mladi car i kralj Franjo Josip je 12. kolovoza 1850. donio odluku o osnutku Hrvatsko-slavonske metropolije koju uz Zagrebačku nadbiskupiju čine još i Senjska, Đakovačko-srijemska i Križevačka biskupija. Međutim, konačnu odluku trebala je donijeti Sveta stolica, a mađarski crkveni čelnici nastojali su je osujetiti, tako da je proces potrajao više od dvije godine. Napokon, 11. prosinca 1852. papa Pio IX. donio je bulu Ubi primum placuit kojom su Hrvati konačno dobili samostalnu crkvenu pokrajinu, a Juraj Haulik postao prvi zagrebački nadbiskup i metropolit. Svečano ustoličenje obavljeno je 7. svibnja 1853. u katedrali gdje je Hauliku nadbiskupski palij predao papin izaslanik kardinal Michele Viale Prelà, nuncij u Beču. Da iznad zagrebačkog nadbiskupa i metropolita hijerarhijski stoji jedino papa postalo je jasnije u travnju 1856. kada je Pio IX. Haulika imenovao kardinalom. Haulik se tada nalazio u Beču pa mu je kardinalski biret na glavu na posebnoj svečanosti stavio osobno Franjo Josip. U Hrvatskoj je zavladalo oduševljenje što je dobila svog prvog kardinala koji je u Zagrebu veličanstveno dočekan i svečano uveden u katedralu odjeven u kardinalski grimiz. Iduće godine otputovao je u Rim kako bi iz papinih ruku primio kardinalski šešir. Budući da cardo na latinskom znači stožer, u Haulikovo vrijeme titula kardinal prevodila se i kao stožernik.

Nakon ukidanja neoapsolutizma 1859. kada je u Habsburškoj monarhiji obnovljen ustavni poredak Haulik se ponovno politički aktivirao, budući da je po funkciji bio član Hrvatskog sabora, izabranog 1861. U vrijeme kad se rješenje hrvatskog pitanja tražilo i u ujedinjenju s drugim južnoslavenskim narodima, Haulik je gotovo proročanski predvidio opasnost takvih ideja rekavši u Saboru: „Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah… To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni događaji bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barem po duši nebi hotjeo za to jamčiti.“ Iako rođenjem stranac, Haulik je očito bolje od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima. Iste je godine Haulik izrekao svoj stav i o komunističkoj ideologiji: „Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.“

Kao realan političar, Juraj Haulik je smatrao da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se s Bečom i time postići glavni nacionalni cilj, ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nasuprot većini hrvatskih političara koja se zalagala za uniju s Mađarskom, uz određene uvjete, Haulik se priklonio Ivanu Mažuraniću koji se zalagao za uniju s Austrijom i ušao u njegovu Samostalnu narodnu stranku. Njenim porazom na izborima 1865. Hrvatska se ponovno približava Mađarskoj, što dovodi do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Te godine Haulik je slavio 80. rođendan i napravio svoje posljednje veliko djelo, osnovavši Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima sa zadaćom izdavanja pučkih knjiga zabavno-poučnog sadržaja pristupačnih neobrazovanima ili slabije školovanima radi njihova prosvjećivanja.

Kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869., a pokopan je 20. svibnja u kripti katedrale. Danas se Haulikov grob nalazi pored oltara svetog Ladislava u lijevoj lađi. Ispod kamenog poprsja koje je izradio Ivan Rendić nalazi se i latinski napisana rečenica: “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima.” Juraj Haulik jedini je od zagrebačkih biskupa i nadbiskupa po kojem se u Zagrebu zovu dvije ulice – Haulikova ulica u Donjem gradu i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.