JOSIP GOSTIČ – TENOR KOJI JE PROSLAVIO OPERU HNK U INOZEMSTVU
Slovenski operni pjevač, tenor Josip Gostič rođen je 5. ožujka 1900. u Staroj Loki kod Škofje Loke u Gorenjskoj. Njegov otac dobio je mjesto orguljaša u župnoj crkvi u Homcu kraj Kamnika kamo se obitelj preselila, te je Josip u Homcu završio osnovnu školu. U Ljubljani je završio Orguljašku školu i 1921. upisao se na Državni konzervatorij, a novac za studij zarađivao je kao član zbora Opere Slovenskoga narodnoga gledališča gdje je povremeno nastupao u manjim ulogama. Solistički je nastupio 5. rujna 1929. u ulozi Lenskog u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog kada je pokazao raskošan glazbeni i glasovni talent. Diplomirao je 1930. s najvišim ocjenama i kao solist ljubljanske Opere ostvario više od četrdeset opernih i operetnih uloga. Od 1932. nastupao je kao gost u zagrebačkom HNK-u, 1937. postao je njegov stalni član i ostao sve do umirovljenja, a nastupao je i poslije sve do smrti 1963. godine. Prezentirao je brojne likove od Ere do Porina i s više od tisuću scenskih i koncertnih nastupa u Hrvatskoj, dao je izuzetan doprinos hrvatskoj operi.
Prvi susret Josipa Gostiča sa zagrebačkim publikom bio je 16. prosinca 1930. na koncertu ljubljanske Glasbene matice čiji je Mješoviti zbor uz orkestar ljubljanske Opere pod ravnanjem Mirka Poliča izveo Prokletstvo Fausta Hectora Berlioza. Kritičar Jutarnjega lista Žiga Hiršler napisao je: „Vanredno simpatičnog mladog pjevača upoznali smo u tenoristi Josipu Gostiću (Faust). Njegovo mekano grlo i ugodna boja glasa još mnogo obećaju, pa se može očekivati, da će se u njemu razviti pjevač odličnih kvaliteta. On bi uz Rijavca, Šimenca i Banovca bio četvrti slovenski tenor, koji je očarao nas, a valjda će zagrijati i ostale, kad će mu djelokrug medju nama postati preuzak.“ Gostiča su hvalili i kritičari u ostalim zagrebačkim novinama. Prije nego što je 1937. postao stalni član zagrebačke Opere, Gostič je u Zagrebu nastupio sedam puta: 1932. kao Janko u Prodanoj nevjesti, 1935. kao Des Grieux u Massenetovoj Manon a zatim Rodolfo u La Bohème.
Kao stalni član Opere prve sezone u Zagrebu ostvario je deset uloga; pet je bilo novih, tri premijerne, a imao je ukupno 33 nastupa. Nastupio je i kao Sergej u Šostakovičevoj Katarini Izmajlovoj, Riccardo u Krabuljnom plesu i Cavaradossi u Tosci, kada je ulogu pjevao na hrvatskom jeziku. Slijede četiri najplodnije godine njegova djelovanja u zagrebačkoj Operi kada je imao i više od šezdeset nastupa u sezoni.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nova vlast mu je zamjerila što je pjevao tijekom NDH, pa je nekoliko mjeseci bio izvan pozornice, ali se 7. listopada 1945. vratio premijerom Tosce. Publika je bila oduševljena i pozdravila ga velikim pljeskom. No, nije oduševljeno reagirala samo publika nego i kritičari te je Gostičevo mjesto prvaka Opere postalo neupitno. Usporedo je gradio i međunarodnu karijeru u inozemstvu, najviše u Beču, gdje je 1951. – 1958. i 1960. – 1961. nastupao kao prvak Bečke državne opere i dobivao izvrsne kritike. Raspored nastupa u Operi HNK-a organiziran je prema rasporedu njegovih nastupa u Beču, a njegovi brojni nastupi u inozemstvu pridonijeli su ugledu zagrebačke Opere u svijetu.
Istaknuo se u i ulozi Midasa na praizvedbi opere Danajina ljubav Richarda Straussa na Salzburškim svečanim igrama 1952., nastupao je i u milanskoj Scali, pariškoj Velikoj operi, venecijanskoj Teatro Fenice, londonskom Covent Gardenu. Veliki dirigent Karl Böhm rekao je za njega: „Takva pjevača danas nema.“Top of FormBottom of Form
Posljednji put nastupio je u Zagrebu 12. listopada 1963., kada je već bio teško bolestan, ali je izvrsno pjevao trubadura Manrica. Umro je 25. prosinca u Ljubljani.
Doprinos Josipa Gostiča hrvatskoj glazbi je izniman, djelovao je dvadeset i pet godina u zagrebačkoj Operi i ostvario 54 uloge. Sve su bile glavne, imao oko tisuću nastupa, a posebno je značajna njegova interpretacija četrnaest likova u operama hrvatskih autora, od čega četiri na praizvedbama.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.