JAROSLAV MEĐEŠI: NEMAM NIKAKVE MRŽNJE PREMA NIKOME, NA RAT GLEDAM KROZ PRIZMU POZITIVNE LJUDSKOSTI

U duši pjesnik i Rusin po nacionalnosti, Jaroslav Međeši branio je rodne Petrovce čuvajući stražu s malobrojnim i slabo naoružanim braniteljima sve do pada sela. Pokušao je pronaći sreću na drugoj strani svijeta i 1995. otišao je s obitelji u Australiju. Ali to nije bio dom, srce ga je vuklo u Petrovce

Kada se zloslutna sjena rata nadvila na Hrvatsku, Jaroslav Međeši, Rusin po nacionalnosti, imao je 28 godina, bio je zaposleni ekonomist, svirao je gitaru i pisao pjesme. Živio je s roditeljima u selu Petrovci u okolici Vukovara gdje je većinsko rusinsko i ukrajinsko stanovništvo i nikada nije razmišljao o tome tko je koje nacionalnosti. O ratu i svojemu doprinosu obrani Petrovaca, sela koje su JNA i srpski dobrovoljci zauzeli početkom listopada 1991., nerado govori. Okrenut je sadašnjosti i želji da što više učini kao zamjenik načelnika općine Bogdanovci, kojoj pripadaju i sela Petrovci i Svinjarevci, za stanovništvo toga kraja. Međeši je zamjenik načelnika već četvrti mandat iz redova nacionalnih manjina i stranački neovisan. Smatra da su branitelji Petrovaca, kojih nije bilo mnogo, bili obični ljudi koji nisu iz zloće i obijesti išli u rat, iako je među njima bilo i pravih ratnika. On je bio na straži sve do kraja rujna kada su na selo počele padati granate i ginuti civili, a  malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu se mogli suprotstaviti vojno jačem neprijatelju. Kada su Petrovci pali, Međeši se povukao prema Andrijaševcima gdje se ponovno našao na straži kao što je to činio u svojem rodnom selu. Kada nije stražario, pisao je pjesme i prvi je u Hrvatskoj opjevao tragediju Vukovara. Napisao je, uglazbio i pjevao pjesmu Moj Vukovar grad čiji stihovi glase: „Moj Vukovar grad bije svoju bitku stoljeća… Volimo te i ovako srušenog, a sutra opet lijepog jer ti si naš jedini grad…“ Pjesmu se može čuti na YouTubeu.

-Kada je počeo napad na selo tenkovima bila je to strašna situacija i mnogi su ga odlučili napustiti. Moja majka je Hrvatica rodom iz Klobuka u Hercegovini i tata ju je molio da napusti Petrovce kada su došli autobusi za evakuaciju, ali nije popustila. Vjerovala je ljudima i nije željela otići iz svoje kuće. Kada je selo palo, moj tata koji se nalazio na straži u posljednji trenutak povukao se prema Vinkovcima, a potom je otišao u Zagreb. Dugo smo pokušavali doznati što je s našima koji su ostali u Petrovcima. Moju su majku protjerali nakon šest mjeseci, možda ne bi ni preživjela da ju nije spasio jedan Srbin, tatin kolega s posla. Kada su je odveli na ispitivanje u Negoslavce gdje su je tukli, on je bio prisutan. Pitao ju je tko joj je moj tata i kada je odgovorila da joj je suprug, rekao je da je puste jer mu je on bio bolji od rođenoga brata. To ju je spasilo, a pomogli su joj i neki Srbi iz našega sela u tih šest mjeseci koliko je ostala u okupiranim Petrovcima. Zahvalan sam ih na tome – govori Međeši. Kada je njegova majka protjerana iz Petrovaca, roditelji su mu se smjestili u Donjem Miholjcu, a on je kao prognanik i pripadnik 10. domobranske pukovnije smještene u Vinkovcima otišao u Ludbreg. Kada nije bio na ratištu radio je u knjižnici u Domu kulture u Ludbregu, a prodavao je i knjige za učenje stranih jezika. Pisao je domoljubne pjesme i izvodio ih djeci u školi u Ludbregu, ali i na ratištu.

U to se vrijeme i oženio, njegova je supruga također iz Petrovaca, te je do 1994. bio u Hrvatskoj vojsci. Vojnički život nije ga privlačio, odradio je svoj dug domovini, nije ga zanimalo bi napredovanje niti činovi. Supružnici Međeši dobili su 1994. vizu za selidbu u Australiju, ali su odluku o odlasku donijeli tek godinu kasnije.

-Roditelji moje supruge protjerani su iz Petrovaca 1992. i odmah su otišli u Australiju tako da su nam poslali vizu, ali je nismo iskoristili. Ponovno smo dobili vizu 1995., suprugina teta jamčila je za nas, i tada smo otišli u Melbourne – govori Međeši. Diploma ekonomskog fakulteta u Australiji mu nije pomogla pa je tamo studirao informatiku i radio razne poslove u tiskari, računovodstvu, tvornici… No Australija za njega nije bila obećana zemlja. Iako je bio na drugom kontinentu na kraju svijeta i daleko od ratnih hrvatskih strahota, Međeši je patio za rodnim domom.

-U šali volim reći da sam prognan da bih dobro naučio engleski jezik što mi je oduvijek bila želja. Ali ako ne odeš svojom voljom iz svojeg mjesta, a bio sam vezan za Petrovce, ne možeš nigdje biti sretan. Australija je dobro organizirana protestantska zemlja, uređena po katoličkom socijalnom nauku prema enciklici Rerum novarum pape Leon 13. da plaća mora biti dostatna za život, u kojoj se ljudi ne osjećaju egzistencijalno ugroženima. Unatoč toj sigurnosti, mislio sam ako se ne vratim prije nego što mi djeca odrastu kosti ću ostaviti tamo. Moja supruga nije bila previše oduševljena idejom o povratku, ali bio sam svjestan da će djeca brzo odrasti i da će nas to zauvijek vezati za Australiju te smo se 2007. vratili u Petrovce. Našem starijem sinu bilo je pet godina i još je godinu dana govorio engleski nakon povratka, a drugi je tada imao deset mjeseci – govori Međeši. Njegovi su se roditelji vratili u Petrovce poslije mirne integracije u uništenu kuću koju je koristio srpski zločinac s optužnice za ratni zločin koju je podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru. Međeši je po povratku u Petrovcima kupio kuću za svoju obitelj gdje i sada žive.

-Ovo je ipak moje, moja domovina. Tih 90.-tih godina naši su ljudi znali gdje im je domovina. Nemam nikakve mržnje prema nikome, na rat gledam kroz prizmu pozitivne ljudskosti koja je bila prisutna kod mnogih ljudi neovisno o njihovoj nacionalnosti. Moje ratne priče su ta ljudskost koja u tim ludim vremenima dolazi do izražaja – govori prisjećajući se prijatelja Branka Polovine, Srbina po nacionalnosti, koji je strijeljan na Ovčari. Posljednji put vidjeli su se kada se dogodio pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu i Polovina mu je tada rekao: „Sad mi je samo Hrvatska na srcu.“ Međeši kaže da ima još takvih primjera i neispričanih priča, kao i ona o tome kako su Petrovci tri mjeseca hranom opskrbljivali bolnicu u Vukovaru za što im je dr. Vesna Bosanac dala zahvalnicu. U Petrovcima je 1991. bio 1281 stanovnik, danas ih je upola manje, a od toga je 300 Rusina. Pripadnici te nacionalne manjine imali su vrlo visok postotak stradanja u Domovinskom ratu – poginulo je šest posto branitelja i civila.

– Da nema tih nekoliko naših poduzetnika koji su zaposlili naše dečke bilo bi nas još manje u selu – govori Međeši. Ne žali što se vratio iz Australije, iako je život za opstanak u današnjim Petrovcima svakodnevna bitka za to da selo ima vrtić, da se ne zatvori pošta, za školsko igralište, za sanaciju ruševnih kuća, brigu za starije stanovnike, zapošljavanje radno sposobnih stanovnika putem javnih radova financiranih sredstvima europskih fondova…

-Mala smo općina i zamjenik načelnika je organizator, koordinator, sve što treba biti da bi sustav funkcionirao – kaže Međeši koji je osnovao Multikulturalnu medijsku udrugu i Internet radio Srijem uz financijsku potporu Vijeća Europe kako bi tim putem promovirali kreativne i stvarateljske vrijednosti manjinske zajednice.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.