JANOŠ LAPIŠ: GELERI SU MI SE ZABILI U SLJEPOOČNICU, NIŠTA NISAM VIDIO I MISLIO SAM DA SAM IZGUBIO OBA OKA

Mađar po nacionalnosti, Janoš Lapiš nadao se da će se smiriti tenzije sa srpske strane, ali kad su 26. lipnja 1991. počeli nasumce pucati po ljudima u Laslovu shvatio je da to neće dobro završiti

-U Domovinskom ratu Janoš Lapiš, Mađar po nacionalnosti, branitelj Laslova, ostao je bez desnoga oka, a ozlijeđeno mu je i lijevo. Tenkovska granata pogodila je 14. listopada kuću na čijem je krovu bio s još dvojicom branitelja. Tada je Lapiš bio u Laslovačkoj satniji i zapovijedao punktom koji se nalazio na ulazu u selo u pravcu prema Ernestinovu i bio pod izravnim zapovjedništvom Ladislava Kočiša, zapovjednika obrane Laslova. Dok je nadzirao JNA i srpsku paravojsku stacioniranu u vrbovoj šumi nedaleko Laslova doletjela je granata koja je pogodila potkrovlje kuće. Da su agresori malo bolje ciljali, Lapiša i njegovih suboraca danas ne bi bilo. Nakon ranjavanja čak je jedanaest sati prošlo prije nego što je teško ozlijeđen, pogođen je gelerima u sljepoočnicu, stigao u bolnicu u Osijeku. Sanitet je čekao da prestane granatiranje Laslova i Ernestinova na koje su padale stotine granata da bi ranjenike odvezli u bolnicu. Trpio je užasne bolove i bio svjestan svega, pa i toga da je vjerojatno potpuno izgubio vid. Odmah po dolasku u bolnicu operiran je i na liječenju je ostao mjesec dana.

– Ranjen sam dok smo s krova jedne kuće nadzirali tenkove JNA koji su bili smješteni u pustari u okolici Laslova otkud su nas granatirali. Stalno smo ih imali u vidu jer kad krenu tenkovi za njima ide pješaštvo i morali smo u svakom trenutku biti spremni za bitku. Toga dana stajali smo zaklonjeni iza dimnjaka, ali su nas uočili i doletjela je granata. Nisu izravno pogodili krov i dimnjak nego potkrovlje i to nas je spasilo. Geleri su mi se zabili u sljepoočnicu, po glavi i rukama. Ništa nisam vidio i mislio sam da sam izgubio oba oka. U bolnici u Osijeku odmah su me operirali i poslije sam škiljeći na lijevo oko vidio nešto maglovito, jasnih slika nije bilo, ali shvatio sam da ipak nisam posve slijep. Mjesec dana sam se liječio i čim su me otpustili iz bolnice otišao sam u zapovjedništvo Hrvatske vojske u Osijeku i tražio da me pošalju natrag u Laslovo na bojište, ali se više nije moglo ući. Smjestio sam se kod rodbine u Retfali (gradska četvrt Osijeka) i čekao da moji suborci izađu iz opkoljenoga Laslova kako bi im se ponovno pridružio. Iako sam ostao 60-postotni invalid nisam tomu pridavao važnost, rat je bio i želio sam ponovno uzeti oružje. Ostao sam u Laslovačkoj satniji do 1994. – govori Lapiš.

Vrlo emotivno priča o svojem rodnom selu, u Laslovu je rođen 1957. godine, njegovi roditelji i preci svi su rođeni u tom selu u kojem Mađari žive gotovo tisuću godina. Do početka agresije na Hrvatsku bio je zaposlen u tvornici Đuro Đaković i mnogo vremena proveo je radeći posredstvom te tvrtke u inozemstvu; od Bliskog istoka preko Češke do Njemačke. Kada se za Novu godinu 1991. vratio s terena iz Frankfurta odlučio je više da neće ići raditi u inozemstvo. U Laslovu su tada živjeli njegova supruga, četverogodišnji sin i dvogodišnja kći te njegovi roditelji i brat. Kada je počeo napad na selo poslao ih k rodbini u Austriju, a s njima je otišla i njegova majka. Njemu nije palo napamet napustiti rodno mjesto koje su, osim njega, branili i njegov otac i brat.

-Nikad nisam ni pomislio da će Srbi pucati na nas. U našu školu u Laslovu išli su učenici iz nekoliko okolnih sela s većinskim srpskim stanovništvom tako da se može reći kako smo odrasli i živjeli zajedno. Shvatio sam da nešto nije u redu tek kad su se počeli odvajati na poslu. Srbima je smetala šahovnica, stalno su tražili nešto, mislili su da su uskraćeni… Pitao sam neke od njih u čemu je njihov problem i što im nedostaje u Hrvatskoj? Tek kada su na Uskrs 1991. napali hrvatsku policiju na Plitvicama znao sam da neće biti dobro. Napustio sam tada posao i priključio se straži koja je uspostavljena oko našega sela. U to vrijeme neki su već zadužili oružje kojega je tad bilo vrlo malo. Sve do 26. lipnja 1991. još sam se nekako nadao da će se smiriti tenzije sa srpske strane, ali kad su počeli nasumce pucati po ljudima u Laslovu shvatio sam da to neće dobro završiti – prisjeća se Lapiš. Tijekom obrane Laslova stradalo je 48 branitelja i mnogi civili, a deset je branitelja i civila netragom nestalo. Od svih tih tragičnih trenutaka Lapišu se duboko u sjećanje urezala smrt prijatelja Ljube Preradovića. Razgovarali su na obrambenom punktu i samo što je Preradović krenuo prema vojnom stožeru raznijela ga je granata.

-Teško je shvatiti da nema više čovjeka s kojim si razgovarao prije dvije minute. Ne može se reći da nema straha, ne vjerujem nikome tko je rekao da se nije bojao u ratu. Ne traje uvijek, ali u nekim trenucima se bojiš. Dođu ti svakakve misli kad padaju granate, a padalo ih je stotine dnevno. Bilo je strašno teško, ali nadao sam se da Laslovo neće pasti kao i da će Vukovar biti obranjen. Nisam vjerovao da će JNA sa srpskom paravojskom doći na vrata Osijeka, ali tako se dogodilo – govori Lapiš koji je nakon razvojačenja 1994. do umirovljenja radio u uredu.

-Dao sam zdravlje za Hrvatsku i nadao se da ćemo kad rat završi živjeti u uspješnoj državi, ali nisam posve zadovoljan. Ne žalim i hvala Bogu da u mojoj obitelji nitko nije poginuo – govori Lapiš koji s obitelji živi u Laslovu.

-Ne bih nikad napustio Laslovo, tu sam se rodio i tu ću umrijeti. Moj sin četrnaest godina radi u Hrvatskoj vojsci u Osijeku, ali s obitelji živi u Laslovu. Moja je kći diplomirala turistički menadžment i živi u Vodicama gdje se je udala – govori Lapiš koji je već 18 godina predsjednik KUD-a Sándor Petőfi  iz Laslova, a slobodno vrijeme provodi sa svojim prijateljima i suborcima. I danas ih krasi zajedništvo koje ih je držalo na okupu i davalo im snagu za obranu 1991. tijekom opsade Laslova.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.