HRVATSKI TALIJAN SERGIO ENDRIGO BIO JE KANTAUTOR SVJETSKOG GLASA
Pjesme Sergia Endriga nisu poput današnjih instant pjesama, nego klasici pop glazbe koji bude najplemenitije sxeremocije. On je pjevao i pisao o životu, ljubavi, emocijama, na način prihvatljiv našem senzibilitetu. Endrigo je devet puta nastupio na sanremskom festivalu od čega je jednom i pobijedio i to 1968. skladbom “Una canzone per te”, a poznate su njegove pjesme poput “Mani bucate”, “Adesso si”, “Nelle mie notti”, “L’arca di Noe” i druge, no kada ga je jedan kolega upitao je li ga slava promijenila, odgovorio je negativno.
Istarski egzodus, odlazak etničkih Talijana s hrvatskog priobalja 1947. godine promijenio je i život Sergia Endriga. U masovnom egzodusu Talijana iz Pule i Istre našao se i četrnaestogodišnji sin pulskog klesara koji će postati jedan od najznačajnijih talijanskih kantautora. Premda je od 1965. navraćao u Hrvatsku te održavao koncerte, u svoju rodnu Pulu se vratio tek 1990. godine na poziv svojeg velikog prijatelja Arsena Dedića.
Sergio je odrastao u internatu za izbjeglice iz Julijske krajine i Dalmacije, školovao se, svirao gitaru i pjevao. Želio je postati violinist, ali za takvo što nije bilo novca. Bilo mu je sedamnaest godina kada je izbačen iz škole. Kavansku slavu stjecao je po plesnjacima u Milanu, kasnije je nastupao u noćnim klubovima Bejruta, da bi tek početkom šezdesetih postao priznati pjevač. U Sanremu je prvi put nastupio tek 1966. nakon čega je sve postalo lakše. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je vrlo popularan u Južnoj Americi pišući pjesme na portugalskom jeziku za brazilske izvođače Viniciusa de Moraesa i Toquinhoa.
Sergio Endrigo rođen je u Puli 15. lipnja 1933. godine. Taj talijanski kantautor tzv. genoveške škole pobijedio je na Festivalu u Sanremu 1968. skladbom Canzone per te (Pjesma za te), drugo mjesto osvojio je 1969. s Lontano dagli occhi (Daleko od očiju) i treće mjesto 1970. s L’arca di Noè (Noina arka). Sudjelovao je na Euroviziji 1968. skladbom Marianne. Tijekom karijere surađivao je s pjesnicima poput Piera Paola Pasolinija, Viniciusa de Moraesa i Giuseppea Ungarettija te s glazbenicima poput Toquinha i Luisa Bacalova. Bio je blizak prijatelj Arsena Dedića od 1965. sve do smrti te je na njega imao veliki utjecaj. Nastupio je i na splitskom festivalu s pjesmom Kud plovi ovaj brod 1970., a na hrvatskom je snimio i Dedićevu pjesmu Odlazak (1979.).
– Kad je prvi put došao u Zagreb, bio je to siječanj 1965. On mi je bio kao stariji brat, svaki od nas predočio bi drugom nešto od toga što radi. I kad sam mu ja odsvirao „Sanjam te!“, onda je rekao: To je moj čovjek, čovjek za mene. Eto, tako je počelo sve, rekao je Arsen Dedić prisjećajući se početka velikog prijateljstva sa Sergiom Endrigom. Endrigova “1947” za nosač zvuka s jazz-obradama Endrigovih pjesama bila je posljednja pjesma koju je Dedić snimio prije smrti. Nosač zvuka s mnogim Endrigovim skladbama u izvedbi hrvatskih i slovenskih umjetnika “1947- hommage a Sergio Endrigo” objavljen je u Puli 2012. Album «1947» nagrađen je Porinom za najbolji album s raznim izvođačima. Arsen Dedić snimio je više obrada i prepjeva Endrigovih pjesama poput: La prima compagnia – Prva ljubav (1975.), Ofelia – Ofelija (1973.), Adesso si (1979.), La colomba – Golubica (1983.) i Mani bucate – Rasipne ruke (2012.)
Skulptura Noina arka nazvana po Endrigovoj pjesmi L’arca di Noe o egzodusu pulskih Talijana brodom Toscana u Italiju 1947. postavljena je u pulskom parku nadomak Arene u čast kantautora. S glazbenikom Luisom Bacalovom Endrigo se dugo sporio na sudu za autorstvo motiva koji je Bacalov uporabio za temu filma «Il postino» (Poštar) koja je posve nalikovala notama Nelle mie notti (U mojim noćima), pjesmi koju je Endrigo napisao s Riccardom Del Turcom 1974. godine. Slučaj je zaključen u rujnu 2013. Bacalovim priznanjem o glazbenom autorstvu preuzetu od Endriga, Del Turca i tekstopisca Paola Margherija. Kantautor Endrigo uvršten je među autore teme pjesme iz filma „Il postino“, redatelja Michaela Radforda. Priznanje je to i posthumni Oscar za Sergija Endriga koji je umro 2005. u Rimu u 72. godini.
Kud plovi ovaj brod
kud ljude odnosi
i da li i’ko zna
što more sprema
Kud vodi ovaj put
kojim smo krenuli
od svega samo znam
povratka nema
Na moru ljubavi
i na pučini sna
u plavom beskraju
uvijek ostat ću ja
Kud plovi ovaj brod
što srce odnosi
taj put je tako dug
al’ luka nema
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.