GROF WENZEL ALOIS VETTER VON LILIENBERG BIO JE VOJNI I CIVILNI NAMJESNIK DALMACIJE

Kada je grof Wenzel Alois Vetter von Lilienberg u rujnu 1831., po nalogu austrijskog cara Franje I., došao na mjesto namjesnika pokrajine Dalmacije, odlučio ju je cijelu proputovati. Njegova službena radoznalost vodila ga je od mjesta do mjesta, upoznavao je upravu i život stanovništva na području kojim je upravljao, a to putovanje potrajalo je dvije godine. Dalmacijom je putovao u periodu od 1832. – 1834. kako bi dobio uvid gdje je došao i čime upravlja. Morao je sam stvoriti sliku jer drugih izvora nije bilo, te je zapravo bio pionir istraživač dalmatinskih krajeva. Stečeno iskustvo opisao je u izvješću Darstellung der Provinz Dalmatien nach der ämtlichen Bereisung in den Jahren 1832, 1833 und 1834. Prijevod s njemačkog jezika na hrvatski glasi Prikaz pokrajine Dalmacije na temelju službenog putovanja u godinama 1832., 1833. i 1834.

Wenzel Alois Vetter von Lilienberg, general i dalmatinski namjesnik, rođen je 16. ožujka 1767. u Čáslavu u Češkoj. Vojnu karijeru započeo je 1790. kao kadet u pukovniji Alvintzy u Austriji. Iste je godine promaknut u zastavnika i sudjelovao je u bitci protiv Turaka. Istakao se u Prvom koalicijskom ratu zbog čega je 1790. prijevremeno promaknut u poručnika. Ranjen je 1795. u bitci kod Loana, te je 1796. promaknut u prvog poručnika i pobočnika načelnika Glavnog stožera. Služio je u Italiji kada je 1797. godine postao poručnik. Tijekom Drugog koalicijskog rata upoznao je feldmaršala Suworowa tijekom opsade Tortone. Sudjelovao je i u opsadi Genove, te je 5. svibnja 1802. odlikovan Viteškim križem vojnog reda Marije Terezije nakon što je već 1800. promaknut u bojnika. Te godine vjenčao se s groficom Theresom von Daun i postali su roditelji sina i kćeri.

Godine 1805. napredovao je do čina potpukovnika, a 1807. do pukovnika i zapovjednika 22. pješačke pukovnije, te je u svibnju 1809. promaknut u general bojnika. Tijekom ruskog pohoda 1812. teško je ranjen u bitci kod Podobne. Godine 1813. dobio je naslov grofa, a 1816. postao je zapovjednik utvrde Salzburg. Promaknut je u feldmaršala u siječnju 1817. i poslan u Lombardiju gdje se kao general 1821. uspješno borio protiv ustanka iz Pijemonta. Potom je imenovan vojnim guvernerom u Alessandriji, 1822. i zapovjednikom trupa, a 1827. postao je zapovjednikom utvrde u Veneciji, ali potkraj te godine odlazi u Trst na mjesto generala i zapovjednika.

Zbog iznimno uspješne vojne službe odlikovan je Velikim križem Mauricijusa i Lazara, Ferdinandovim i Ordenom za zasluge, a 1823. godine dobio je Orden željezne krune 1. razreda i dostojanstvo Tajnog vijeća. U studenom 1829. imenovan je zapovjednim generalom u Hrvatskoj, te je kao general Bansko-varaždinsko-karlovačke krajine u Zagrebu od 1829.–31. zbog čestih pljačkaških upada iz Bosne vojskom osiguravao red u pograničnim krajevima.

Godine 1831. imenovan je civilnim i vojnim namjesnikom Dalmacije gdje je poticao razvoj gospodarstva, školstva i kulture. Godinu dana kasnije započeo je reorganizaciju područnih snaga s pomoću kojih je uspješno spriječio krijumčarenje i hajdučiju. Te je 1832. u promet puštena cesta koja je preko Obrovca i Maloga Alana povezivala Dalmaciju s prekovelebitskom Hrvatskom uz koju je Vetter von Lilienberg sagradio nekoliko prenoćišta za putnike. Grad Zadar je od njegove uprave imao velike koristi; izgrađen je gradski vodovod (1834.–38.) i nasuta uvala Jazine, a obnovljene su i gradske ulice. Uza sve to, 1832. potaknuo osnivanje Narodnoga muzeja u Zadru pozivajući ustanove i stanovništvo da daruju starine, a sam je isto učinio. Inicirao je i izdavanje službenoga pokrajinskoga lista Gazzetta di Zara, godine 1835. obnovljena je zgrada zadarskoga kazališta, a 1838. utemeljio je zakladu za stipendiranje studenata iz Dalmacije. Njemu u čast u Zadru i Splitu objavljeno je više pohvala.

Bavio se i utvrđivanjem granice tijekom sukoba na austrijsko-crnogorskoj granici 1838. Njegova karijera okrunjena je 18. rujna 1838. statusom Feldzeugmeistera, no nije dugo uživao u plodovima svojega rada. General i grof Wenzel Alois Vetter von Lilienberg umro je 6. veljače 1840. u Zadru gdje je pokopan na gradskom groblju.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.