GAVRO MANOJLOVIĆ – SRBIN KOJI JE HRVATIMA SPASIO AKADEMIJU
Od osamnaest predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je od 1861. do 1991. nosila jugoslavensko ime, trojica su pripadala manjinskim narodima – Gustav Janeček i Albert Bazala bili su Česi, a Gavro Manojlović Srbin, no unatoč tome usprotivio se velikosrpskim pokušajima da se Hrvatima ukine njihova akademija. Hrvatsku, pa i međunarodnu znanost prije svega je zadužio kao povjesničar, stručnjak za povijest Bizanta.
Gavro Manojlović rodio se 21. listopada 1856. u Zadru kamo su mu se iz Otoka pokraj Ogulina doselili roditelji, otac Konstantin i majka Marija rođena Milidragović. U Zadru je započeo pohađati osnovnu školu koju je završio u Ogulinu, dok je gimnaziju pohađao u Senju, Karlovcu i Zagrebu. Nakon mature 1876. upisao je studij povijesti, geografije, filozofije i klasičnu filologije, najprije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim u Beču gdje je 1882. položio profesorski ispit i 1896. doktorirao. Od 1880. radio je kao gimnazijski profesor u Požegi, Zagrebu i Osijeku gdje je bio i ravnatelj gimnazije od 1891. do 1894. Od 1897. djelovao je u Zagrebu kao sveučilišni nastavnik i povjesničar. Na Filozofskom fakultetu bio je najprije privatni docent za rimsku povijest, od 1901. izvanredni profesor na katedri za opću povijest starog vijeka te od 1902. redoviti profesor. Zbog prosvjeda protiv bana Pavla Raucha 1908. je bio umirovljen, a ponovno je kao suplent predavao od 1910. te ponovno kao redoviti profesor od 1914. do umirovljenja 1924. Bio je i dekan Filozofskog fakulteta od 1905. do 1906. te od 1923. do 1924.
Za pravog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Gavro Manojlović izabran je 1908., od 1909. do 1919. bio je književni tajnik Akademije, a od 1924. do 1933. i predsjednik. Bio je i zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u dva mandata u Hrvatskom saboru, od 1908. do 1918., bio je i član i potpredsjednik Odbora za bogoštovlje i nastavu te zastupnik u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru. U doba raspada Austro-Ugarske bio je 1918. član Središnjega odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a 1919. član Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, najprije u Demokratskom klubu, a zatim u posebnoj skupini zastupnika. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. bio je kandidat Narodne radikalne stranke u Zagrebu, no nije uspio osvojiti mandat.
Kao povjesničar najviše se istaknuo na području bizantologije, među ostalim s četiri studije posvećene djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio koje je važan izbor za povijest Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda. Mnogi Manojlovićevi bizantološki radovi aktualni su i danas. Bavio se i temama iz rane hrvatske povijesti pa je 1925. napisao uvodni prilog na francuskom jeziku u Zborniku kralja Tomislava koji je Jugoslavenska akademija objavila povodom tisućite godišnjice Hrvatskog kraljevstva. S francuskoga je Manojnović preveo Poviest iztočnih naroda u starom vieku G. Masperoa objavljenu u Zagrebu 1883., a za nastavu je sastavio prvu knjigu Povijesti staroga Orijenta u tri sveska (1923.), prvi takav prinos u hrvatskoj historiografiji. Jedinstveno mu je i djelo Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji iz 1927. u kojem se bavi filozofijom povijesti. Objavljivao je i temeljno filozofske i filološke radove, studije o europskoj civilizaciji te brojne povijesne priloge, osvrte, prikaze izdanja i izložbi te članke o JAZU. U Akademiji je posebno bio zaslužan za skupljanje građe i utemeljenje Orijentalne zbirke. Kao Akademijin predsjednik nakon uspostave Šestosiječanjske diktature 1929. usprotivio se ideji o jedinstvenoj akademiji s jugoslavenskim imenom sa sjedištem u Beogradu koja bi imala zagrebačku i ljubljansku sekciju te je tako Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Zagrebu obranila svoju samostalnost od unitarističkih tendencija. U protivnom, Hrvati bi ostali bez svoje akademije i bio bi to nakon ukidanja Hrvatskog sabora drugi veliki udar na hrvatske institucije.
Gavro Manojlović bio je i predsjednik Društva visokoškolskih nastavnika u Zagrebu od 1922. do 1925. U mladosti se bavio i pjesništvom te je 1880. objavio opsežnu pjesničku zbirku mahom ljubavnih i domoljubnih motiva Mladi dani Veljkovi. Pjesme je objavljivao i u časopisima Vienac, Pobratim i Nada. Gavro Manojlović umro je u Zagrebu 1. studenog 1939.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.