ENES FATIĆ: NE BIH PONOVIO SVE OVO, NEMA IDEALA I IDEOLOGIJE ZA KOJU TREBA GINUTI

Kada je vidio snimke ratnih razaranja hrvatskih gradova i sela, Enes Fatić, Bošnjak po nacionalnosti, došao je iz BiH dragovoljno braniti Hrvatsku. Bio je pripadnik Specijalne postrojbe za djelovanje na vodama i pod vodama u postrojbama posebne namjene RH i stekao je čin stožernog narednika, ali je poslije razvojačenja vodio pravnu bitku da mu se prizna status hrvatskog branitelja

Krajem rujna 1991. godine Enes Fatić, rođen 1966. u Bosanskom Kobašu, selu na području općine Srbac u BiH, preplivao je Savu sa svoja tri prijatelja i javio se u Krizni stožer u Slavonskom Brodu jer je želio dragovoljno braniti Hrvatsku. Fatić je po nacionalnosti Bošnjak koji se u Hrvatskoj školovao i radio u Rijeci do raspada bivše države. Nakon što je dobio otkaz vratio se u rodno mjesto, ali kada su Hrvatsku napali JNA i srpska paravojska odlučio je prijaviti se u obranu. Dok su na televiziji gledali slike razaranja hrvatskih sela i gradova, te postrojavanje Zbora narodne garde u Zagrebu, Fatić je rekao majci da će odjenuti odoru hrvatske vojske, ali ona mu nije vjerovala.

– Vidio sam snimke rata u Hrvatskoj i shvatio da se povijest ponavlja. Da se dragovoljno javim kao branitelj motiviralo me je stradavanje muslimana tijekom 2. svjetskog rata kada je moje selo stradalo od četnika, a moji preci spas su našli kao izbjeglice u Slavonskom Kobašu. Imam brata i sestru, moj je brat profesor matematike i fizike na fakultetu u Tuzli i kada sam mu nakon raspada bivše države rekao da će biti rata, on nije vjerovao. Poslije se pokazalo da sam bio u pravu. U Hrvatsku sam poveo i svoja tri prijatelja iz djetinjstva, a kasnije je došlo još 80 dragovoljaca iz našega malog mjesta koje je imalo tisuću stanovnika – govori Fatić koji je u Domovinskom ratu stekao čin stožernog narednika. Iz Slavonskog Broda otišao je u Zagreb gdje su on i njegovi prijatelji primljeni u Specijalnu postrojbu za djelovanje na vodama i pod vodama u postrojbama posebne namjene RH. Nakon obuke uslijedio je odlazak na ratište u Novsku gdje su na Savi postavili pontonski most, pa u Drenov Bok, selo uzvodno od Jasenovca, a kasnije i na druge bojišnice.

– To je bilo u listopadu 1991., a radilo se o diverzantskim akcijama. U postrojbi su bili većinom Hrvati, ronioci, fakultetski obrazovani, a zapovjednik postrojbe bio je Emin Teskeredžić, doktor znanosti s IRB-a. Od 1. listopada 1991. do 28. veljače 1995. bio sam u Hrvatskoj vojsci i prošao sva ratišta osim Vukovara i Dubrovnika. Bio sam 1992. i na posavskom ratištu u Derventi. Nisam osjećao strah, bilo mi je sve ravno. U našoj postrojbi nije bilo stradavanja, ali jedan od mojih prijatelja ubio se je poslije pada Vukovara. Nije mogao to podnijeti, a i ja sam bio frustriran činjenicom da Vukovar pada, a mi smo tada bili stacionirani na Jarunu. Pitao sam zapovjednika što radimo tu dok Vukovar pada, a on je potegnuo pušku na mene. Oteo sam mu je i on nas je potjerao iz postrojbe. Bio sam buntovan, nisam volio nepravdu i da netko tlači drugoga, to me je i odvelo u rat – govori Fatić. Ponovno se vratio u postrojbu, ali kada je otišao na derventsko ratište opet je imao nesuglasica sa zapovjednikom pa je otišao u 108. slavonsko-brodsku brigadu i obučavao 80 ljudi iz Novoga Sela koji su preplivali Savu i došli braniti Hrvatsku.

– Poslije sam bio u 77. riječkoj brigadi, ali ni s njim se nisam baš najbolje slagao. U jednu ruku mogu biti i zahvalan što sam živ kakav sam bio. Kada je 1993. bila izdana zapovijed da se pripadnici nacionalnih manjina u što većem broju maknu iz vojske, vidio sam osobno tu zapovijed, osjećao sam se jadno – kaže Fatić koji se je 1992. vjenčao sa Zagrepčankom Sandrom s kojom ima dvojicu sinova. Obitelj je zbog problema koji su uslijedili trpjela jer je Fatić imao zdravstvenih problema kada je 28. veljače 1995. otpušten iz vojske. Nije bio ranjen, ali je bio teško ozlijeđen u padu s konja. Dok je njegova postrojba bila na Cincar planini na livanjskom ratištu gdje su trebali konje, nije imao tko voditi konje i sedlati ih, te ih je zapovjednik po povratku u Zagreb poslao na obuku na Hipodrom.

-Pao sam s konja, dignuo se i nastavio jahati, ali mjesec dana nakon toga noge su mi počele otkazivati i u jednom trenutku ostao sam potpuno nepokretan. Liječio sam se, ali su ostale posljedice – govori Fatić. Dobio je iskaznicu hrvatskog branitelj i dionice, udio u Fondu hrvatskih branitelja, ali kada je došao u FINA-u rekli su mu da ga nema na popisu jer je brisan.

-Tada sam doznao da nemam ni status hrvatskog branitelja koji sam regulirao tek 1999. godine – govori Fatić. Vodio je upravne sporove, ima i tri različite presude Ustavnog suda na tri iste tužbe.

-Na jednoj se usvaja, na drugoj odbija, a na trećoj nisu nadležni. Zbog toga sam prosvjedovao na Markovu trgu kada je na vlasti bio SDP-e. Prvi puta su me maknuli s Markova trga tako što su poslali nekoga iz Ministarstva hrvatskih branitelja da me makne s porukom da će mi sve riješiti. Potom smo se mi branitelji počeli masovno okupljati na Markovu trgu svakog ponedjeljka i četvrtka. Namjerno su nam otežavali da steknemo status branitelja i invalida Domovinskog rata da nas psihički i financijski dotuku. To je zločin. Došao sam braniti hrvatski narod, bio sam ratnik i išao u obranu hrvatske države, politika me nije zanimala. Zoran Milanović nazivao nas je nepismenima i krezavima, a ja nisam bio ni nepismen i krezav, nisam imao nijedan pokvareni zub. Kao ronilac morao sam biti posve zdrav, najelitnije postrojbe su ronioci i piloti gdje moraš biti savršeno i psihički i fizički spreman – govori Fatić.

Godine na bojišnici i pravna bitka koju je vodio nakon okončanja Domovinskog rata za priznavanje statusa hrvatskog branitelja i stjecanje hrvatskog državljanstva ostavile su traga na Fatićevo psihičko zdravlje. Prvi puta je otišao na liječenje 1998. na nagovor supruge Sandre koja je postavila ultimatum ili liječenje ili razlaz. Uspjeli su prebroditi sve poteškoće, njihovi su sinovi uspješni, jedan je diplomirao ekonomiju, a drugi je poduzetnik i ima IT tvrtku sa sjedištem u Londonu.

-Ne bih ponovio sve ovo. Sinove učim da nema ideala i ideologije za koju treba ginuti jer ne želim da nitko od mojih bližnjih prođe to što sam ja prošao – kaže Fatić.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.