EMIL MALINA: U RATU SU ME HRABRILE DJEDOVE RIJEČI DA NE POGAĐA SVAKI METAK

Čeh iz Daruvara Emil Malina dragovoljac je Domovinskog rata, a s njime su u obranu Hrvatske išla i njegova dva brata. Malini su nudili da ostane u vojnoj policiji i nije htio, tri puta su mu nudili vojnu mirovinu koju nije uzeo čak ni dok je neko vrijeme bio nezaposlen

Kada su 1991. JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku, Emil Malina, Čeh iz Daruvara, dragovoljno se s još dvojicom svoje braće uključio u obranu domovine. Njegov brat Josip poginuo je u okolici Daruvara, drugi je bio na bojišnici u Pokupskom i razvojačio se prije nego što je Domovinski rat završen, a Emil je ostao do kraja i bio na bojištima od Slavonije do Dalmacije. Te je 1991., kada je rat počeo, imao trideset godina, bio je zaposlen, oženjen i otac jednogodišnje kćeri, no ni u jednom trenutku nije dvojio kada je odlučio odjenuti odoru hrvatskoga vojnika.

-Moj ratni put službeno je započeo 28. kolovoza 1991. kada sam upisan u vojnu evidenciju iako sam se aktivirao puno prije toga u pričuvnom sastavu policije. Bili smo raspoređeni po obrambenim punktovima u Daruvaru koji je bio pod stalnom paljbom iz teškog naoružanja. Iz policije sam 15. siječnja 1992. prešao u vojnu policiju koja je bila uz 52. samostalnog bataljun Hrvatske vojske, a kada je stigao UNPROFOR nas nekoliko otišlo je u Bjelovar u specijalnu jedinicu vojne policije te dalje na ratište. Bio sam na bojišnicama u istočnoj Slavoniji i po Dalmaciji. Ostao sam u vojnoj policiji godinu i pol dana i ponudili su mi, prema zaslugama, da ostanem stalno i budem u Koprivnici, ali nisam htio. Prije rata radio sam u Veterinariji u Daruvaru i odlučio sam se vratiti na posao, no to je kratko trajalo. Ponovno su me zvali u policiju i vratio sam se na bojišnicu u Pakrac i Sirač. Dok sam bio na terenu jako su me poštovali, bilo je nekih slučajeva kad sam predložio da nešto ne radimo kako je zamišljeno pa su mi davali da preuzmem inicijativu. Razvojačio sam se 1996. tako da ukupno imam ratnoga staža četiri godine, tri mjeseca i petnaest dana – govori Malina. Iako je bio na mnogim bojištima i u teškim okolnostima o kojima ne želi govoriti, Emil Malina nije ranjen, a nema niti PTSP poput mnogih hrvatskih branitelja. Najveća tragedija koju je u ratu doživio je smrt njegova najstarijeg brata Josipa koji je idući ispred svojih suboraca naišao na zasjedu.

-Nas tri brata bili smo dragovoljci; mlađi je bio na bojišnici u Pokupskom kod Zagreba, a najstariji je poginuo u prosincu 1991. u Grahovljanima, općina Sirač, na prvoj crti bojišnice. Bio je mitraljezac i krenuo je ispred svojih vojnika koje je vodio u akciju. Naišao je na srpsku zasjedi i ubili su ga. Do njegova tijela danima nismo mogli, Srbi su ga odvukli u Šumariju i stavili mu dvije bombe pod glavu. Našli su ga 23. prosinca pripadnici virovitičke brigade, a pokopali smo ga na Božić 1991. Nisam dopustio da ga dovezu kući nego u kapelicu na groblju, niti sam dao otvoriti lijes da ga roditelji vide. Kada smo ga pokapali Daruvar su nadlijetali borbeni zrakoplovi JNA, ali nitko se nije maknuo s groblja – govori Malina. Njegov je brat bio oženjen i kada je poginuo njegova je supruga s dvoje male djece bila izbjeglica u Češkoj, kao i Emilova, no tada su se obje vratile u Daruvar. Teško mu je prisjećati se bratove pogibije, ali za svoj život nije strahovao. Kada je njegov brat poginuo, rekli su mu da se može razvojačiti jer je obitelj Malina puno dala za Hrvatsku, no nije pristao.

– Rekao sam ne – idem do kraja i išao sam. Meni se čude što nemam PTSP, kako sam tako „mrtav hladan“, ali rat sam uzeo zdravo za gotovo. Bilo je to vrijeme sivila i crnila koje sam prošao i gotovo. Moj djed je ratovao u Drugom svjetskom ratu i uvijek je govorio da ne pogađa svaki metak. Te sam njegove riječi stalno imao na umu – govori Malina dok tijekom razgovora opušteno ispija piće u daruvarskom kafiću u koji često zalazi s prijateljima i suborcima. Njegov nevjerojatan smisao za humor pomaže mu i neke najcrnje situacije šaljivo prepričati. Tako govori i o stradavanju na poslu koji je radio nakon što se razvojačio 1996.

– Moj drugi brat, koji je po zanimanju mehaničar, kada se vratio s bojišnice nije imao posla jer je propalo poduzeće u kojem je radio prije rata. Dobio je braniteljsku mirovinu, nudili su je i meni, čak u tri navrata, ali sam odbio. Zaposlio sam se u privatnom poduzeću i radio u šumi. Drvo je palo na mene i jednu nogu mi je slomilo na dva mjesta, napuknula mi je lubanja i ozlijeđena kralješnica. Odvezli su me u bivšu vojnu bolnicu u Zagreb i liječnici su nakon što su obavili pretrage bili začuđeni koliko sam bio snažan i zdrav. Nisu me operirali nego su pustili da ozljede same zacijele i poslali me na liječničku komisiju koja je tražili moju vojnu dokumentaciju radi umirovljenja. Nisam htio u mirovinu, želio sam raditi i kad sam se oporavio zaposlio sam se u Vodoprivredi a poslije i na željeznici. Jedino što sam dobio bile su dionice Fonda hrvatskih branitelja koje sam prodao za mali novac dok sam bio bez posla – govori Malina koji je otišao u starosnu mirovinu u listopadu prošle godine.

-Čak i u ovim godinama, da se okolnosti ponove, možda bih sve napravio isto. Moja je generacija prošla svoje, kako tko, ali mladi danas moraju biti spremni na sve jer se u svijetu svašta događa- govori Malina. Ne miruje ni otkako je u mirovini, ima posla oko kuće, vatrogasac je, glumi u seoskim predstavama i veseli se svakom susretu sa suborcima, posebno kada obilježavaju značajne datume iz Domovinskog rata.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.