ELIZA GERNER – KAZALIŠNA DIVA POSTALA IGROM SLUČAJA

Dugogodišnja dramska prvakinja HNK-a, velika glumica i spisateljica Eliza Gerner glumila je na tri jezika i to hrvatskom, mađarskom i njemačkom, a osim na kazališnim daskama, uspjehe je nizala i na filmu i televiziji. Sa suprugom Titom Strozzijem glumila je u njegovom komadu o glumcima “Igra u dvoje” kojim su obišli Europu.

Eliza Gerner započela je glumačku karijeru u rodnom Somboru, a 1948. godine dolazi u Zagreb. Tijekom karijere glumila je na mnogobrojnim pozornicama. Bila je angažirana i u kazalištima u Rijeci, Rostocku i Berlinu. Družeći se sa značajnim umjetnicima toga vremena najveći pečat na njen život ostavile su dvije velike osobnosti. Bili su to Miroslav Krleža od kojega je mnogo učila slušajući ga s velikom pažnjom i zanimanjem, te Tito Strozzi koji je i bio glavni „krivac“ Elizinog ulaska u čarobni krug glume, ali i njezin životni partner s kojim u bračnoj zajednici provodi dio svoga života. No, ona nije bila tako opsjednuta karijerom poput svog supruga Tita Strozzija zbog čega im se brak i raspao. Tek je uz drugog muža, dr. Milana Arka, napokon uravnotežila obitelj i posao.

Rođena je 30. kolovoza 1920. u Somboru. Eliza je bila kći Johana Gernera, folksdojčera i bogatog trgovca iz Sombora, koji je oženio Mađaricu Rozsu Bagyon. Eliza je majku, koju je jako voljela, izgubila kad je imala samo 17 godina, majka joj je umrla od upale pluća uoči rata. Srednjoškolsku naobrazbu stekla je u somborskoj Gradskoj trgovačkoj akademiji, a nakon mature studira u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu, a po izbijanju rata 1941. nastavlja studij na budimpeštanskom Ekonomskom fakultetu, gdje i doktorira disertacijom krajnje ozbiljnog naslova Najnovije socijalne tendencije u odredbama poreznog zakonodavstva. Poslije rata, u promijenjenom jugoslavenskom društveno-političkom sustavu, njena diploma nije priznata.

Eliza Gerner započela je glumačku karijeru u rodnom gradu, a 1948. dolazi u Zagreb kako bi pohađala Dramski studio koji je vodio Tito Strozzi. Od 1948. članica je Drame HNK-a u Zagrebu. No, postala je glumica igrom slučaja. Bez posla i jasne vizije budućnosti prihvatila je ponudu znanaca da u rodnom Somboru u tamošnjem Narodnom pozorištu zaigra ni manje ni više nego Elizu Doolittle u “Pigmalionu” Georga Bernarda Shawa. Drugi veliki podvig izvela je kada je ubrzo zatim otišla u Zagreb i nagovorila doajena Tita Strozzija da dođe gostovati u Sombor u Krležinom komadu “U agoniji”, u kojem bi ona igrala Lauru Lenbach. Privučen drskom početnicom, Strozzi je pristao, a tijekom somborskih proba započeli su ljubavnu vezu. Eliza Gerner postala je udajom za pisca, režisera i glumca Tita Strozzija dio velike obitelji, jedne od najvažnijih obitelji hrvatske kulture, koja je dala niz pisaca, opernih pjevačica, glumaca, režisera… Tito Strozzi s očeve strane bio je potomak glasovite ranorenesansne talijanske plemićke obitelji Strozzi iz Firenze, a s majčine strane glazbene obitelji Ružička, koja se 1850. doselila iz moravskoga grada Litovela u Zagreb. Strozzi – pisac, glumac, redatelj i prevoditelj pisao je i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Autor je lirskih proza, proznih djela i drama; većina njegovih scenskih djela izvedena je u HNK-u a njegovo najbolje poslijeratno djelo, Igru u dvoje (riječ je o ljubavnoj i životnoj priči naslonjenoj na autorov život sa suprugom, glumicom Elizom Gerner), izvodila je kazališna skupina Dramski ansambl Strozzi. Mnogostrukošću svojih kazališnih interesa obilježio je povijest hrvatskoga kazališta 20. stoljeća.

U mnoštvu uloga koje je odigrala Eliza Gerner ističu se; Melita (Krleža, Leda), Kleopatra (Shaw, Cezar i Kleopatra), Klara (Goethe, Edmont), Katarina (Ostrovski, Oluja) i nedostižna Lidija u Staromodnoj komediji Arbuzova. Autorica je nekoliko knjiga memoarskih zapisa, kojima je obuhvatila cjelokupni zagrebački kazališni opus jednog vremena.

Gerner je niz godina bila predsjednica Ocjenjivačkog odbora Nagrade hrvatskog glumišta. U Vinkovcima je bila domaćica Festivala glumca 2001. godine. Dobitnica je životne nagrade Društva dramskih umjetnika 2006. Objavila je veliki broj članaka u kazališnim časopisima. Autorica je i nekoliko knjiga memoarskih zapisa u kojima je sačuvana bogata povijest našeg teatra druge polovice dvadesetog stoljeća; »Osvrnuh se sjetno. Uspomene glumice«, »Oproštaj s Gvozdom. Razgovori s Krležom«, »Oteto zaboravu«, »U sjeni stoljeća koje odlazi«, »Kazalište kao sudbina«, »Tito Strozzi. Svjetla i sjene jednoga glumačkoga puta«.

Njena knjiga „U sjeni stoljeća koje odlazi“ objavljena 1999. godine, kronika je jednoga vremena, topla i intimna ispovijed Elize Gerner od njenog somborskog djetinjstva i srednjoškolskih godina, studija u Zagrebu, rata, studija ekonomije u Budimpešti, mađarske stipendije u Heidelbergu, povratka u Peštu, somborskog poraća, kazališnih početaka, te ponovnog dolaska u Zagreb i velikog uzleta u drami.

Godine 2010. Hrvatsko društvo pisaca obilježilo je 90. obljetnicu rođenja Elize Gerner. Nazivajući je «damom Hrvatskog narodnog kazališta», teatrolog Branko Hećimović tada je rekao kako je Gerner bila «glumica ‘kontakta’, kojoj su najbolje ležale uloge sa samo jednim suigračem». Eliza Gerner, velika hrvatska kazališna, filmska i televizijska glumica preminula je 11. kolovoza 2013. u Zagrebu u 93. godini. Njena unuka Dora Fišter Toš plovi također glumačkim vodama, na što bi baka zasigurno bila ponosna.

 

Televizijske uloge

“Naša kućica, naša slobodica” (1999.)

Filmske uloge

“Nestajanje” kao Suzana (2004.)

“Generalov carski osmijeh” kao umirovljena glumica (2002.)

“Kuća duhova” kao barunica (1998.)

“Tri muškarca Melite Žganjer” kao Agata (1998.)

“Kontesa Dora” kao gazdarica (1993.)

“Born to Ride” kao Elizabeth Devers (1991.)

“Leo i Brigita” kao Ana Kovač (1989.)

“Terevenka” (1987.)

“Trgovci i ljubavnici” (1986.)

“Ljubavna pisma s predumišljajem” kao Melitina majka (1985.)

“Radi se o našim pismima” (1980.)

“Trst” kao Anamarija (1951.)

 

 

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.