Dani bijele trake u Zagrebu
Stradanje Hrvata Ljubije
Manifestacija Dani bijele trake, sjećanje na žrtve zločina koji se 1992. godine dogodio nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i dolini rijeke Sane, započela je Okruglim stolom Stradanje Hrvata Prijedora i Sanske doline održanim 27. svibnja u Novinarskom domu u Zagrebu. Sudjelovali su Stjepan Kljujić, novinar, političar, član ratnog Predsjedništva BiH, dr. sc. Mujo Begić iz Instituta za nestale BiH, Jadranka Cigelj, pravnica i svjedokinja zločina, Srđan Šušnica, kulturolog i građanski aktivist, dr. sc. Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest, Zakarija Gavranović iz Udruge Hrvatski dom Ljubija, rudarskog gradića udaljenog 12 kilometara od Prijedora s većinskim hrvatskim stanovništvom. Najveće stradanje Hrvata dogodilo se u selu Briševu u okolici Ljubije gdje je u jednom danu ubijeno 68 osoba. Okrugli stol organiziralo je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koje treću godinu zaredom organizira manifestaciju Dani bijele trake u Zagrebu, koja se pod pokroviteljstvom gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, održava od 27.-31. svibnja 2015.. Ove godine u organizaciji Dana bijele trake sudjeluje i Udruga Hrvatski dom iz Ljubije.
Nakon uvodne riječi mr. sc. Kemala Bukvića, predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, nazočne je pozdravio Branko Lustig, filmski producent, izaslanik gradonačelnika Milana Bandića, preživjeli logoraš Auschwitza, koji je upozorio da kad se govori o žrtvama ratnih strahota dovoljna je i samo jedna, a kamo li tisuće njih da se pokaže okrutnost ljudskog uma i djelovanja.
Stjepan Kljujić upozorio je da o Hrvatima u Republici Srpskoj nitko ne skrbi, pogotovo ne hrvatski političari u BiH kojima bi to trebao biti primarni interes, a isto je ponovio i Zakarija Gavranović, predsjednik Udruge Hrvatski dom Ljubija. Hrvate Ljubije i Prijedora, kojih je 1991. u tom području bilo više od jedanaest tisuća i činili su šest posto stanovništva, a danas ih je samo 800, u tom dijelu BiH zastupa samo Katolička Crkva BiH. Među 3173 žrtve s tog područja, među kojima je 268 žena i 102 ubijene djece, je i 160 hrvatskih žrtava.
S područja općine Prijedor prognano je više od 52 tisuće Bošnjaka i Hrvata, a u okolici Ljubije i Prijedora nalaze se brojne masovne grobnice. Svijet je 1992. godine bio zgrožen koncentracijskim logorima Keraterm, Trnopolje i Omarska, a prije nekoliko godina ponovno i masovnim grobnicama otkrivenim na području Tomašice. Istražuje ih dr. sc. Mujo Begić koji je napisao i knjigu „Genocid u Prijedoru“. Na području općine Prijedor dogodio se genocid, u tom području nije bilo ratnih djelovanja, ali je bilo masovnih ubijanja, koncentracijski logora, svakovrsnog iživljavanja na Bošnjacima i Hrvatima i silovanja. Jadranka Cigelj, Hrvatica, rođena Zagrepčanka, čija je obitelj živjela u Prijedoru, logorašica, je u Omarskoj i Trnopolju provela dva mjeseca i poslije napisala knjigu „Apartman 102“. Nakon izlaska iz logora 1992. godine prognana je iz Prijedora i Zagrebu se posvetila sakupljanju 15000 svjedočanstava žrtava rata koja su pomogla i Haškom sudu u suđenju ratnim zločincima. Prijedor je grad iz kojeg je osuđeno najviše ratnih zločinaca što je apsurdno s obzirom da u tom kraju nije bilo rata, ali to znakovito govori o strahotama koje su Bošnjaci i Hrvati doživjeli.
Cigelj je izjavila da s tog područja nedostaje više od 11000 ljudi za koje se tvrdi da su se raselili, ali, iako je sa skupinom suradnika istraživala gdje se nalaze, nisu im ušli u trag te drži da su ubijeni i da je broj masovnih grobnica oko Prijedora i Ljubije mnogo veći nego što se misli.
O masovnim grobnicama Bošnjaka koje se nalaze u Hrvatskoj, na području koje je bilo pod srpskom okupacijom u Domovinskom ratu govorio je i dr. sc. Jakša Raguž. Radi se o više od 50 žrtava, muškaraca koji su se iz Prijedora pokušali probiti do Hrvatske, ali su zarobljeni i ubijeni, ili su poginuli u borbi sa srpskom paravojskom.
Posebnu pozornost izazvalo je izlaganje Srđana Šušnice, aktivista iz Banja Luke, koji je 1992. godine imao 15 godina i sporadično slušao priče o etničkom čišćenju u Prijedoru. Kad je pitao majku što se događa, rekla je: „Nešto zbog čega će se i naši unuci stidjeti.“ Šušnica je poslije rata istražujući događaje u Prijedoru pronašao planove bivše JNA koji su potvrdili da je plan etničkog čišćenja pripremljen nekoliko godina prije nego što je počeo napad na Hrvatsku i BiH. Također je rekao da se u svijesti građana srpske nacionalnosti ništa nije primijenilo. Zločin negiraju ili ga opravdavaju stradanjima iz povijesti, primjerice, balkanskim ratovima i Jasenovcem, a uporni su u mitomaniji na kojoj se temelji i državna politika Srbije i Republike Srpske. Mnogi nemaju pojma što se uopće događalo, a oni angažirani poput Šušnice teško dolaze do dokumenata koji svjedoče o vremenu i akterima etničkog čišćenja i genocida u Prijedoru.
Moderatorica Okruglog stola bila je novinarka Sena Kulenović, a Dani bijele trake dobili su naziv jer su Bošnjaci i Hrvati 1992. godine u Prijedoru morali nositi bijele trake i na kućama objesiti bijele plahte.
Vlast Republike Srpske ni 23 godine nakon genocida izvršenog nad Bošnjacima i Hrvatima niti ga prizna niti im dopušta obilježiti mjesta stradanja izgradnjom spomenika u Prijedoru i na mjestu logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Preživjeli Prijedorčani i ove godine različitim mirovnim akcijama u okviru kampanje Stop Genocide Denial/Zaustavimo negiranje genocida obilježavaju sjećanje na 3173 ubijenih i nestalih civila. Manifestacijom Dani bijele trake Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba pridružuje se kampanji čiji je cilj ukazati na diskriminaciju žrtava, poricanje i nemogućnost obilježavanja mjesta stradanja za sve žrtve rata Prijedora i okolice.