DAMIR MALINA: NE BIH NIŠTA MIJENJAO, ZA HRVATSKU SAM DAO ONO ŠTO SAM MOGAO

Čeh po nacionalnosti, Damir Malina, hrvatski branitelj Domovinskog rata, preživio je ranjavanje snajperskim metkom u mali mozak na bojišnici u Daruvaru. Nakon mjesec dana probudio se iz kome, iznova je učio hodati, pričati, jesti… Iako je 90 postotni ratni vojni invalid s trajnim posljedicama na zdravlje, sretan je što je zadatak koji je izvršavao kad je ranjen poslužio oslobođenju njegova rodnog grada Daruvara

Damir Malina, Čeh iz Daruvara, bio je dvadesetogodišnjak kada ga je kao hrvatskog branitelja Domovinskog rata pogodio metak srpskog snajperista. Preživio je zahvaljujući hrabrosti njegova suborca i sunarodnjaka Slavka Riznera koji ga je, unatoč žestokoj neprijateljskoj vatri po položaju branitelja Daruvara, izvukao na sigurno. Još je jedna osoba bila vrlo važna u spašavanju života Damira Maline, daruvarski liječnik dr. Božidar Egić, fizijatar, koji je ranu obradio i pratio ranjenika u bolnicu u Bjelovar. Automobil u kojem su putovali vozio je dvaput brže nego što je bilo dopušteno, Malina je žurno operiran i gotovo mjesec dana bio je u komi te je bilo neizvjesno hoće li preživjeti. No, dogodilo se čudo, preživio je, učio iznova hodati i govoriti, oporavio se, osnovao obitelj, dobio dva sina, ali više nikad nije mogao plesati u češkom folkloru…

-Mobiliziran sam 15. rujna 1991. U sedam sati ujutro dostavljač mi je donio vojni poziv doma u Gornji Daruvar u kojemu je pisalo da se odmah javim u Policijsku postaju Daruvar i tako je krenulo. Umjesto na poslu u građevinskom poduzeću Novogradnji Daruvar gdje samo bio zaposlen, našao sam se 16. rujna na straži u sklopu 52. samostalnog bataljuna. Toga dana bilo je planirano osvajanje Poloma, vojarne bivše JNA u selu Doljanima, tri kilometara udaljenom od Daruvara, gdje se nalazilo jedno od najvećih skladišta naoružanja i municije u Hrvatskoj. Stražario sam nedaleko od vojarne koja je trebala biti oslobođena 16. rujna, ali je to učinjeno dan kasnije. Mjesecima se iz te vojarne, koja se sada zove Ždral, šleperima vozilo oružje i oprema na sva ratišta u Hrvatskoj – govori Malina pojašnjavajući kako je tada Daruvar bio s tri strane okružen većinski srpskim selima udaljenima dva-tri kilometra iz kojih je grad gađan lakim i teškim oružjem. Samo je jedan izlaz iz grada bio slobodan i to prema Zagrebu. Malina je bio desetnik u Hrvatskoj vojsci i neko je vrijeme držao punktove oko Daruvara, da bi u listopadu 1991. bio premješten u vod veze u Daruvaru gdje je radio na telefonskom spajanju hrvatskih obrambenih punktova.

-29. studenog 1991. uspostavljali smo vezu jednoga od punktova s bazom, bio je vrlo blizu neprijateljske linije a kako smo to činili po danu uočio nas je srpski snajperist i počeo pucati. Uletjeli smo u jednu kuću, spojili smo vezu i javili telefonom da je spojeno, ali kad smo se vraćali nazad snajper me je ranio u mali mozak, metak je ušao iza uha i izašao na drugu stranu. Znam tko je pucao, znam i broj puške, znam sve… Optužnica je podignuta, ali toga čovjeka nema u Hrvatskoj. Kolega Slavko, koji je bio mitraljezac na krovu te kuće, dopuzao je do mene i spasio me. Liječnici nisu vjerovali da ću preživjeti, ali pred Božić sam se probudio iz kome. Imam oštećenje vida i 90 postotni sam ratni vojni invalid – govori Malina.

U njegovu oporavku važnu je ulogu odigrala i njegova djevojka Biljana, Bjelovarčanka koju je upoznao kao plesačicu češkog folklora dok je plesao u češkom folkloru u Daruvaru. Liječnici su samo Biljanu puštali k njemu, a ona ga je satima držala za ruku i ponavljala njegovo ime. Jednoga dana probudio se iz kome i nakon dvogodišnjeg oporavka vjenčao se s Biljanom, imaju sretan brak i dva sina te žive u Daruvaru. Malina je u braniteljskoj mirovini, ali je aktivan u HVIDRA-i i češkim udrugama u Daruvaru.

-U ratnom vremenu se nije pazilo tko će preživjeti, a tko neće, ja sam bio samo jedan od ranjenika koji su u bolnicu stizali kao na traci. Ozljeda je bila jako velika, poslije je nekako krenulo na dobro, iako je oporavak trajao jako dugo. Iz mojeg malog mozga izvadili su sedam komada kosti, izgubio sam ravnotežu, ispočetka sam učio hodati, jesti, pričati. Nisam se vratio u vojsku, ne mogu raditi fizičke poslove, ali sam naučio živjeti s posljedicama i posvetio sam se aktivizmu u braniteljskim udrugama u Daruvaru. Drago mi je da je punkt na kojem smo uspostavljali vezu poslužio jer je već u prosincu 1991. krenulo osvajanja srpskih sela i i tako je oslobođen Daruvar. Zahvalan sam mojoj supruzi Biljani, ljubav je bila snaga koja me je održala na životu i danas smo zajedno sretni – govori Malina koji je šest godina bio predsjednik HVIDRA-e Daruvar, organizirao je sportska natjecanja i druženja, a i danas je na isti način aktivan te savjetima pomaže hrvatskim braniteljima ostvariti njihova prava. Umirovljen je 1995. jer se više nije mogao vratiti na svoje radno mjesto električara zbog 100-postone radne nesposobnosti.

-Kada sam se vratio iz bolnice Daruvar je bio slobodan i nisam želio nikamo otići iz svojeg rodnog grada, ostao sam cijelo vrijeme s našim ljudima i živio sam s roditeljima. Aktivirao sam se u HVIDRA-i i to mi je puno pomoglo, i prije rata sam bio sklon aktivizmu. No, nisam više mogao plesati u folkloru, ali još sviram harmoniku i imam svoj bend. Poslije ranjavanja plesao sam samo jedan ples kada je naš folklor slavio 25 godina postojanja. Od 1993. predsjednik sam Češke besede u Gornjem Daruvaru, a aktivan sam i u svim češkim udrugama i folklorima u Daruvaru. Treba imati obveze. Ne osjećam se zakinutim, u ovih trideset godina sebe sam dao ovoj državi koja mi daje mirovinu, aktivan sam u svim društveno-političkim organizacijama ne samo manjinskim, bio sam i vijećnik kao neovisni kandidat jer se  politikom ne bavim. Dao sam doprinos češkoj zajednici, društveno sam koristan i dandanas pomažem braniteljima i udovicama branitelja koji trebaju pomoć. Član sam i predsjedništva Saveza Čeha gdje su velike obveze, a radim sve volonterski – govori Malina. Ni on, kao ni njegovi sunarodnjaci iz Daruvara, nije početkom Domovinskog rata razmišljao o odlasku u njihovu matičnu domovinu Češku.

-Da me nisu mobilizirali, sam bih se javio braniti moj grad Daruvar i Hrvatsku. Svi moji prijatelji ili su bili dragovoljci ili su mobilizirani i nitko nije odbio braniti Hrvatsku. Krajem rujna 1991. u ukupnom broju pripadnika policije i vojske u Daruvaru bilo je 75 posto Čeha. Naša novina Jednota objavila je to, čak je bilo priče u listopadu 1991. da se osnuje jedna češka brigada, ali se odustalo od toga. Tadašnja predsjednica Saveza Čeha Eleonora Janota rekla je da to nije dobro i svi smo se izjasnili da ne želimo podjele i to je bio jako dobar potez. Svi smo branili Daruvar, nije se gledalo tko je tko, pričalo se češki, hrvatski, mađarski. Janota je učinila još mnogo dobrih poteza, pisala je međunarodnim institucijama o situaciji u Daruvaru koji je od 13. rujna 1991. bio pod stalnim razarajućim napadima JNA i srpske paravojske, ali i o situaciji u Hrvatskoj. Tražila je pomoć i od Češke, pisala je češkom predsjedniku Vaclavu Havelu da kao što ginu Hrvati ginu i Česi i Slovaci. Havel je poslao svoju savjetnicu s novinarima da vidi što se događa i Češka je nakon toga zbrinula 1500 daruvarske djece, i to ne samo Čeha, a s njima su otišli i njihovi nastavnici, te majke s bebama. To je spasilo djecu Daruvara od stradavanja – govori Malina. Češka je poslala konvoj autobusa po male Daruvarčane, a sve je to fotografski dokumentirao proslavljeni ratni fotoreporter Toni Hnojčik i objavljena je knjiga o tome. Da nije ranjen, Damir Malina ne bi ostao u Hrvatskoj vojsci, vratio bi se na posao poput mnogih drugih koji su se razvojačili kada su potisnuli neprijateljsku vojsku i oslobodili okolicu  Daruvara.

-Sretan sam, imam sretnu obitelj, nedavno sam postao i djed. Živim u tolerantnom gradu, u tolerantnoj Hrvatskoj koja je jako puno napravila za suživot manjina. Nemamo nikakvih problema, Hrvatska ima jako dobre manjinske zakone, od 1993. u Daruvaru je uz hrvatski službeni jezik i češki… Sretan sam što živim u multikulturnom Daruvaru. Uzdignute glave hodam po gradu, kad se dva Čeha nađu pričamo češki. Sve manjine dale su doprinos u Domovinskom ratu, češka manjina dala je doprinos na daruvarskom, pakračkom i području Grubišnog Polja, a da nije bilo zajedništva, ne bi bilo ni Daruvara. Ne bih ništa mijenjao, za Hrvatsku sam dao ono što sam mogao – govori Malina koji često vodi grupe sunarodnjaka, ali i ostalih, u posjet Češkoj gdje je ostvario lijepa prijateljstva. Zahvalan je na svemu što je Češka učinila za svoje sunarodnjake u Daruvaru, ali i sve ostale sugrađane, koje je humanitarno pomagala tijekom Domovinskog rata.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.