‘DA NISAM SLOVAK, BIO BIH HRVAT’, NAPISAO JE KNJIŽEVNIK I LIJEČNIK MARTIN KUKUČIN
Da nisam Slovak, bio bih Hrvat. To je brojčano mali narod, ali je velik i slavan.’ napisao je Martin Kukučin, slovački liječnik i književnik koji je veliki dio života proveo u Hrvatskoj, oženio je Hrvaticu i s njome se iselio u Južnu Ameriku gdje je bio vrlo cijenjen i aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. No nije se dugo zadržao u iseljeništvu, najprije se vratio u Prag gdje su mu ponudili čak i ministarsko mjesto što je odbio i vratio se u Hrvatsku.
Martin Kukučin, pravim imenom Matej Bencur, rođen je 1860. u Jasenovoj, selu u distriktu Dolný Kubín u regionu Žilina na sjeveru Slovačke, gdje je nakon završetka učiteljske škole radio kao učitelj. No, odlučio je napustiti taj posao i studirati medicinu u Pragu gdje se tijekom studija družio s brojnim Hrvatima, a kad je diplomirao na nagovor bračkog vinara Petra Didolića 1894. prihvatio je mjesto liječnika u Selcima na otoku Braču. Namjeravao je ostati samo tri godine kako bi vratio studentski dug, ali Kukučinov dolazak na taj hrvatski otok odredio je njegov životni put. Upoznao je Pericu Didolić s kojom se vjenčao 1904., a tri godine kasnije iselili su u Punta Arenas u Čile gdje je Kukučin radio kao liječnik i bio aktivan u hrvatskoj zajednici. U Južnoj Americi ostao je do 1922. kad se vraća u Prag iz kojeg 1923. dolazi u Hrvatsku i radi u Zadru, Splitu, Crikvenici i Zagrebu da bi 1926., zbog bolesti njegove supruge Perice, otišao živjeti u Lipik. U svibnju 1928. Kukučin je umro u bolnici u Pakracu od posljedica upale pluća i pokopan je na Narodnom groblju na Mirogoju u Zagrebu. Njegov je nadgrobni spomenik ukrašen bračkim kamenom koji su darovali Bračani, na inicijativu Kukučinove supruge, te su mu tako zahvalili što je u putopisima opisao život na otoku Braču i život Bračana u iseljeništvu. Kukučinovi posmrtni ostatci preneseni su u listopadu 1928. u Turčiansky Sveti Martin u Slovačku.
Martina Kukučina smatraju jednim od najznačajnijih utemeljitelja i predstavnika realizma u slovačkoj književnosti. Počeo je pisati u vrijeme dok je bio seoski učitelj u Slovačkoj, prije nego što je napustio taj posao i otišao studirati medicinu. Prvu priču “Na hradskej ceste” napisao je i objavio 1883. u Narodnim novinama. Teme je crpio iz anegdota i priča koje je čuo u rodnom selu i okolici.
Tijekom boravka u Hrvatskoj Kukučin je nastavio pisati te je tako nastao roman “Kuća na obronku” kojeg smatraju najboljim realističnim romanom u slovačkoj književnosti zbog čega ga Slovaci uspoređuju s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom. Za boravka u Južnoj Americi Kukučin je napisao putopise “Put po Patagoniji” i “Dojmovi iz Francuske”, a nakon povratka u Hrvatsku napisao je roman “Mati zove”. Pisao je na slovačkom jeziku i objavljivao djela u Slovačkoj, ali u Hrvatskoj i Južnoj Americi, gdje je proveo veliki dio života, malo ih je znalo da je Kukučin vrsni književnik.
Njegova su djela prevedena na hrvatski, češki, engleski, francuski, njemački, mađarski, poljski, ruski i ukrajinski jezik, a neka od njih bila su nadahnuće za televizijske emisije i filmove. Povodom 150. obljetnice Kukučinova rođenja UNESCO je 2010. proglasio Godinom Martina Kukučina. Tad su u Slovačkoj, te u Pragu i u Madridu održane brojne priredbe posvećene njegovom književnom radu. Zahvalnost je Kukučinu odala i Hrvatska tako što je 2009. na Katedri za slovački jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu otvorena Dvorana Martina Kukučina. Podsjetnik na Martina Kukučina postavila je i Matica slovačka u suradnji s gradskom upravom Lipika, a radi se o spomen-ploči postavljenoj na vili Gregurić u kojoj je književnik proveo posljednje godine života.
No, mnogo prije svih ostali priznanje Kukučinu odali su hrvatski iseljenici koji su slavnome hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću platili izradu spomenika za ovoga velikog književnika i prijatelja hrvatskog naroda. Meštrović je 1957. napravio Kukučinovu statuu; jedan odljev je 1973. postavljen u Ontariju u Kanadi, drugi 1974. u Oregonu u SAD-u, a treći 1984. u Bratislavi u Slovačkoj. Bilo je to ujedno i posljednje djelo koje je Meštrović napravio.
Kukučinovo ime danas nosi jedna dvorana Crvenog križa i bolnica u Punta Arenasu. Nakon 2. svjetskog rata neki slovački krugovi zahtijevali su birsanje Martina Kukučina iz slovačke književnosti zbog toga što je napustio svoju domovinu, ali otpor u zemlji i svijetu bio je toliko žestok da su odustali od te sulude ideje. Bračani su se Kukučini odužili postavljanjem spomen-ploče kao zahvalu za njegov liječnički rad u Selcima i zbog toga što je u svojim djelima opisao život otočana u domovini, ali i u iseljeništvu.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.