ČEH DUH, PRVI ZAGREBAČKI BISKUP
Na početku pisane povijesti grada Zagreba koji se poklapa s osnutkom Zagrebačke biskupije oko 1094. nailazimo na tajanstvenu osobu neobičnog imena. Bio je to Duh, prvi zagrebački biskup o kojem Felicijanova povelja iz 1134., donosi vrlo šture podatke. U tom dokumentu koji pripovijeda o osnutku biskupije sa sjedištem u Zagrebu čitamo sljedeće: „Za kraljevanja vrlo plemenitog kralja Ladislava, dok je ostrogonsku crkvu vodio primas Acha, a bački nadbiskup bio Fabijan, vespremski biskup Kuzma, palatin grof Jula, šomođski župan Grab, rečeni je kralj, nadahnut Božjom milošću i po savjetu ovih i drugih velikaša, ustanovio zagrebačku biskupiju, kako bi se brigom biskupa oni koje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga vratili na put istine. Da, dakle, pouči neznanje toga puka, pronašao je prikladnoga Čeha, muža časna života koji se zvao Duh. Njega je po svojem kapelanu Fanciki postavio pastirom iste Crkve, a ovaj je izabrao za njezine djelatnike ljude iz Šomođske i Zaladske županije. Osim toga, dâ drugi dvorski kapelan imenom Kupan, po nalogu istoga kralja istoj crkvi puk dubravski sa zemljom i šumom koja njoj pripada“.
To je sve što povijesni izvori govore o osnutku Zagrebačke biskupije – njen utemeljitelj mađarski kralj Ladislav postavio je Čeha Duha, koji se odlikovao sposobnošću i časnim životom, za prvog pastira zagrebačke crkve, a u službu ga je uveo kraljev dvorski kapelan Fancika. Za Duhove pomoćnike (preteče današnjih kanonika) odredio je svećenike iz Šomođske i Zaladske županije. Drugi kapelan, Kupan, uveo ga je u posjed Dubravu.
Gdje je i kada biskup Duh bio rođen nije poznato, a nepoznato je i kada je umro. Povjesničari su iz škrtih podataka pokušali rekonstruirati fragmente iz Duhove biografije. Iako nema dokaza, postavljena je teza da je Duh bio benediktinac koji je potjecao iz nekog od čeških benediktinskih samostana – onog u Sázavi u kojem su do 1092. boravili glagoljaši ili u Břevnovu (danas dio Praga), što bi moglo biti i točno jer zna se da je Ladislav s tim samostanom održavao veze. Osim toga, iz Břevnova su potjecali redovnici prvog mađarskog benediktinskog samostana Pannonhalme osnovanog 997., a Anastazije, prvi opat tog samostana, ranije je bio opat samostana u Břevnovu, da bi 998. postao prvi mađarski nadbiskup, sa sjedištem u Kalocsi ili Ostrogonu. Ne bi stoga trebalo biti neobično da je i kralj Ladislav za prvog zagrebačkog biskupa doveo redovnika iz češkog samostana kojeg je toliko cijenio i koji je već stotinjak godina ranije odigrao važnu ulogu u uvođenju kršćanstva u Mađarskoj. No zašto bi mađarski kralj za biskupa nove biskupije na osvojenom hrvatskom području uopće dovodio nekog Čeha kad je imao na raspolaganju dovoljno svećenika u Mađarskoj?
Razlog je najvjerojatnije to što se on zbog sličnosti jezika mogao sporazumijevati s domaćim stanovništvom, među kojim je bilo teško naći osobu pogodnu za biskupa zbog zamrlog vjerskog života, a pitanje je i koliko je domaće svećenstvo uopće podržavalo Ladislava i njegove planove. Postoji međutim i teza da je Duh bio redovnik zagrebačkog samostana u kojem su boravili glagoljaši i da nije potjecao iz Češke nego iz sela Čehi kod današnje Svete Klare koje su navodno osnovali glagoljaši protjerani krajem devetog stoljeća iz Velike Moravske. Prema toj teoriji, Duh je bio glagoljaš, ali pozitivno nastrojen i prema latinskom obredu pa je kao biskup trebao osigurati koegzistenciju dvaju obreda. Poznato je na primjeru Bašćanske ploče da je kralj Zvonimir bio prijatelj glagoljaša i ne bi bilo čudno da ih je podupirao i prije dolaska na hrvatsko prijestolje dok je bio slavonski ban, ali od njegovog šogora Ladislava to se nije moglo očekivati – crkva u Mađarskoj bila je dosljedno latinska, a Zagrebačka biskupija je i osnovana da bude njen integralni dio. Ne stoji stoga niti teza da je Ladislav osnovao biskupiju sa slavenskim bogoslužjem i biskupom glagoljašem kako bi time pridobio Hrvate da ga prihvate za svog kralja.
Iako ne znamo koje je poteze Duh poduzeo kao zagrebački biskup, ostavio je dubok i neizbrisiv trag ne samo u vjerskom nego i kulturnom životu Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske jer samim njegovim dolaskom Zagreb je postao biskupsko sjedište, što će imati presudnu ulogu u njegovom daljnjem razvoju tijekom stoljeća. Kao svoju stolnu crkvu Duh je vjerojatno privremeno koristio postojeću zagrebačku župnu ili samostansku crkvu na mjestu današnje katedrale. Zagrebačka je katedrala prvi put posvećena tek 1217., a je li Duh započeo njenu izgradnju možemo tek nagađati. Prema tradiciji, upravo je Duh u Zagreb donio najstarije sačuvane crkvene knjige koje se danas čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. To su Sakramentarij svete Margarete, Pontifikalni obrednik, Evanđelistar i Benedikcional. Osim knjiga, smatra se da od Duha potječe i najstariji crkveni predmet u Zagrebu – bjelokosni plenarij koji je služio kao korice neke knjige.
Međutim, za hrvatsku kulturu i pismenost najznačajnije djelo koje se pripisuje Duhu jesu glose u Radonovoj Bibliji koje bi mogle biti najstariji spomenik hrvatskog jezika. Biblija je pisana krajem 8. ili početkom 9. stoljeća za opatiju Saint Vaast u Arrasu u Francuskoj, nakon čega su ju benediktinci u 11. stoljeću donijeli u Mađarsku, zatim je došla u Zagreb (pretpostavlja se s Duhom, kao i tri ranije spomenute knjige), a od 1576. nalazi se u Beču. Za slavistiku je Radonova Biblija zanimljiva jer su između listova 237 i 247 iznad latinskih riječi, između redaka i sa strane, zabilježene glose, tj. zabilješke, pisane krajem 11. stoljeća latinicom na nekom od slavenskih jezika. Prema slavistu Josipu Hammu, glose su napisane na hrvatskom tlu, a osnovni fond riječi je staroslavenski i hrvatski s povremenim bohemizmima, što dokazuje da je glose pisao Čeh, a jedini za kojeg znamo da je tada živio u Hrvatskoj bio je Duh kojem su zabilješke mogle poslužiti kao pomoć kod pripremanja propovijedi za svoje zagrebačke vjernike. Budući da se Bašćanska ploča uobičajeno datira s godinom 1100, u slučaju da je autor ovih glosa upravo Duh, one bi bile starije od Bašćanske ploče za nekoliko godina i bile bi najstariji spomenik hrvatskog jezika uopće.
Zagonetni biskup Duh je svakako bio zanimljiva osoba, a zgodna je koincidencija i njegovo ime, kao stvoreno za duhovnog pastira. Tek otkako je 2005. na prijedlog Hrvatsko-češkog društva dobio u Zagrebu stube sa svojim imenom, Duh je postao poznatiji u javnosti, a pripadnici češke manjine smatraju ga svojim rodonačelnikom, budući da je bio prvi poznati Čeh koji je živio u Zagrebu i Hrvatskoj. Štoviše, budući da se Zagreb prvi put spominje u kontekstu osnutka biskupije, Duha bismo mogli nazvati i prvim imenom poznatim Zagrepčaninom. Ime biskupa Duha spominje se na početku kronotakse zagrebačkih (nad)biskupa iza glavnog oltara zagrebačke katedrale, a 2014. mu je podignut spomenik u Dubravi.
U svojoj domovini Duh je ostao nepoznat, no zanimljivo je da ga pjesnik Jan Kollár spominje u svom spjevu Kći Slave iz 1832., smjestivši ga u raj u društvo svetih Ćirila i Metoda i drugih osoba značajnih za pokrštenje slavenskih naroda koji su „vodili naš narod Gospodinu u krilo“. U popratnim objašnjenjima Kollár je za Duha napisao da je bio „rođeni Čeh, apostol Hrvata“. Biskupa Duha je 2013. u Velehradu na središnjoj proslavi 1150 godina od dolaska sv. Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku spomenuo izaslanik pape Franje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić koji je u svojoj propovijedi podsjetio na svog prethodnika rekavši: „Prvi biskup zagrebački bio je biskup Duh, u 11. stoljeću, za kojega povijesni spomen govori da je bio po narodnosti Čeh. Otada pa sve do današnjih dana postoji neprekinuta veza između hrvatskoga i češkoga naroda.“ Spominjanje njihovog davnog sunarodnjaka nazočni češki katolici popratili su pljeskom nakon kojeg je kardinal dodao: „Naša kultura bila bi uvelike osiromašena bez čeških velikana duha ili pak bez susretišta na kojima su se nalazili Česi i Hrvati. Mnogi su ljudi i događaji ispreplitali povijest naših dvaju naroda, a u temelju je toga zajedništva duhovnost koju je najviše oblikovala kršćanska radosna vijest.“
U znaku biskupa Duha bio je i boravak praškog nadbiskupa kardinala Dominika Duke u Zagrebu 31. svibnja 2019. povodom blagdana gradske zaštitnice Majke Božje od Kamenitih vrata. Kardinal Bozanić u pozdravnom je govoru kazao da je svog češkog kolegu pozvao upravo zbog godišnjica vezanih uz biskupa Duha. „Ove se godine spominjemo 25. obljetnice prvog pohoda svetog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 10. i 11. rujna 1994. Papa Ivan Pavao II. nas je pohodio prigodom devetstote obljetnice uspostave Zagrebačke biskupije, čiji se osnutak smješta oko godine 1094. Felicijanova povelja iz 1134. godine spominje da se prvi zagrebački biskup zvao Duh i da je po narodnoj pripadnosti bio Čeh. Prema predaji biskup Duh je uspostavio zagrebački obred, koji je ukinut 1788. godine, a sa sobom donio i liturgijske knjige. Pastira Duha kao prvog zagrebačkog biskupa spominju kroničari i povjesničari Crkve zagrebačke. Na oltarnim slikama zagrebačke katedrale uz utemeljitelja biskupije svetog kralja Ladislava nalazi se i biskup Duh. Od 2005. godine, odlukom Gradske skupštine, stube koje povezuju Tkalčićevu ulicu i park pokraj Opatovine nose naziv Stube biskupa Duha“, rekao je Bozanić, a biskupa Duha u svojoj je propovijedi spomenuo i kardinal Duka, kazavši: „Ušao sam u ovu katedralu svjestan da dolazim iz Češke, zemlje iz koje je došao i vaš prvi biskup Duh, kojega je ovamo doveo kralj sveti Ladislav.“
Hrvatsko-češke veze doista su bile vrlo intenzivne upravo na duhovnom području i kao da nije slučajno što počinju osobom koja je nosila ime Duh.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.