BORIS PAPANDOPULO STVORIO JE JEDNU OD NAJVEĆIH ZBIRKI GLAZBENIH DJELA
Hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo stvarao je punih šezdeset godina i iza sebe ostavio jedan od najvećih hrvatskih glazbenih opusa s 440 djela. Skladao je orkestralnu, koncertnu, komornu, glasovirsku, vokalnu, vokalno-instrumentalnu, glazbeno-scensku i filmsku glazbu, a bavio se i folklornom, sakralnom i tradicionalnom glazbom. Skladao je i glazbu za igrane filmove: Barok u Hrvatskoj, Lisinski, Bakonja fra Brne, Stojan Mutikaša, U oluji, Milioni na otoku i Pustolov pred vratima, te za četrnaest dokumentarnih filmova, a redigirao je i djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca.
Papandopulo je sin poznate operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i ruskog plemića Konstantina Papandopula rođen 25. veljače 1906. u Bad Honnefu na Rajni u Njemačkoj. Studirao je teoriju glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Frana Lhotke, a glasovir kod Antonije Geiger-Eichhorn. Diplomirao je 1929. kod Blagoja Berse, no prije toga je tri godine, na preporuku obiteljskog prijatelja Igora Stravinskog, studirao dirigiranje u Beču. Počeo je skladati tijekom studija kada je nastala njegova glasovita Contradanza za glasovir. U Beču je 1928. uspjela praizvedba njegove kantate Slavoslovije (Laudamus), a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert kada je Antonija Geiger-Eichhorn praizvela Prvu sonatu za glasovir, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera. Papandopulo je debitirao kao dirigent 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom svoje skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom Kolo i Zagrebačkom filharmonijom. Umjetnički voditelj i dirigent Kola bio je od 1929. do 1934. godine, a gotovo u istom periodu i dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a te od 1932. do 1935. i Učiteljskoga pjevačkoga zbora Ivan Filipović.
Nije bio zadovoljan statusom u Zagrebu te je posao pronašao u Splitu gdje je od 1935. tri godine bio nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i voditelj zbora Splitskoga muzikalnoga društva Zvonimir i nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu na otoku Braču. Vratio se u Zagreb 1938. gdje je do 1946. vodio HPD Kolo, istodobno je u HNK bio korepetitor i dirigent od 1940. do 1945. a od 1943. do 1945. i ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskoga orkestra. U kolovozu 1945. dobio je posao na Radiju Zagreb na kojemu je ostao manje od godinu dana. Naime, nova vlast nije Papandopulu oprostila dužnosti koje je obavljao u vrijeme NDH-a, te mu je odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Nakon isteka zabrane dobio je mjesto direktora Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci gdje je tijekom dvogodišnjega mandata obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Potom je 1948. imenovan direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu gdje je ostao do 1953. Osim što je ravnao Operom, bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi te je uvelike pridonio razvoju glazbene scene u tomu gradu. U riječko kazalište ponovno se vraća 1953. gdje ostaje na mjestu ravnatelja Opere šest godina i značajno podiže kvalitetu glazbene scene, te intenzivno sklada, dirigira, ali i nastupa kao pijanist. Potom je šest godina dirigent Opere HNK u Zagrebu, a nakon toga i dirigent Opere HNK u Splitu gdje ostaje također šest godina. No istodobno ravna Simfonijskim i Tamburaškim orkestrom RTV Zagreb i orkestrom kazališta Komedija, a gostuje i u Mostaru, Sarajevu i Kairu. Od 1965. bio je redoviti član JAZU, danas HAZU, a od 1977. počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Boris Papandopulo umro je 16. listopada 1991. u Zagrebu i pokopan je na groblju Mirogoj. Više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima nalazi se u fonoteci Hrvatskog radija, a njegova se glazbena ostavština od 2006. čuva u knjižnici HGZ-a u Zagrebu.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.