BISLIM GAŠI: POMISAO NA MOJU DJECU DRŽALA ME JE U NAJTEŽIM TRENUTCIMA NA ŽIVOTU
Tri godine je Bislim Gaši, Rom po nacionalnosti, dragovoljac Domovinskog rata proveo na prvim crtama bojšnice. Kada se razvojačio nije želio ići u mirovinu nego se vratio na svoj stari posao. Iako nije rođen u Hrvatskoj doživljava je svojom domovinom za koju je vrijedilo ratovati
-Svi su u satniji bili ponosni jer sam bio dragovoljac i Rom. Dragovoljno sam se javio braniti Hrvatsku u Domovinskom ratu i kada su suborci vidjeli koliko me zapovjednik poštuje, poštovali su me i oni. Bio sam jedini Rom u satniji – govori Bislim Gaši, Rom s Kosova rođen u Janjevu 1954. godine. Kada se u rujnu 1991. dragovoljno priključio Hrvatskoj vojsci, Gaši je imao petero djece, s obitelji je živio u Dubravi i radio u poduzeću Tržnice Zagreb. Gaši je u Zagreb došao 1973., oženio se dvije godine kasnije i doveo suprugu koja se zaposlila u poduzeću Zrinjevac te su sagradili obiteljsku kuću u Dubravi. Kada su JNA i srpsaka paravojska napali Hrvatsku, Gaši se bez razmišljanja stavio na raspolaganje za obranu.
-Javio sam se dobrovoljno braniti Hrvatsku jer sam želio da nam bude bolje. Dotad su komunisti samo svoje gurali, a nas su maltretirali. Rekao sam – idem da budemo svoji na svome – tu mi je domovina. Imao sam 41 godinu kada sam u rujnu 1991. pošao u rat. Bio sam vozač u 145. brigadi u Dubravi u Zagrebu odakle sam odvezao svoje suborce na bojišnicu u Letovanić na Banovinu. Moja obitelj nije bila sretna zbog moje odluke, bio sam otac petero djece o kojoj je trebalo brinuti, a peto dijete rodilo se 1991. dok sam bio na bojišnici i vidio sam ga tek kad je imalo dva mjeseca – govori Gaši koji je proživio mnoga iskušenja. Posebno mu se u sjećanje urezao trenutak kada je bombardirana Rafineriju u Sisku.
– Tada sam bio na bojišnici u Nebojanu, to je oko sedam-osam kilometara zračne linije od Siska, i blizu mene doletio je i pao komad velik kao autobus. Umalo sam poginuo i 1992. u Nebojanu. Cijelu noć bili smo na straži, bilo je zatišje i nisu pucali na nas, i oko pet sati ujutro otišli smo spavati u jednu kuću. Počeo je napad, komad jedne grede pao je na mene i to me je probudilo i spasilo. Sa suborcem koji je sa mnom bio na straži počeo sam se povlačiti. Njega je pritom raznijela granata, bilo je strašno, to mi je bio prvi susret sa smrću. Pješačio sam po noći, danju sam se skrivao u grmlju, ali nisam znao kuda idem. Došao sam do neke kuće u koju se nisam usudio ući jer nisam znao tko je unutra. Sakrio sam se u štalu i kad se razdanilo vidio sam neku baku. Bila je Srpkinja, dala mi je malo slanine i rekla da bježim preko njiva. Od Nebojana do Letovanića hodao sam cijeli dan do navečer i jedva sam stigao do naše vojske. Poslije toga bio sam petnaest dana u bolnici u Sisku da dođem k sebi – govori Gaši. Na bojišnici je bilo puno rizičnih situacija, a traumu je doživio i kada je granata raznijela studenticu medicine koja je bila u vojnom sanitetu. Stajao je malo dalje od nje i imao sreće da je ostao neokrznut. Gašijev ratni put dug je tri godine, osim na bojišnici u Nebojanu, bio je u Slani i Glinskoj Poljani. Teško mu je izdvojiti gdje je bilo najteže jer u ratu se svugdje može poginuti.
-Bio sam i zapovjednik dvanaestorici vojnika nakon što je moj zapovjednik poginuo. U travnju 1993. demobiliziran sam, imao sam nekakav tumor koji se pokazao dobroćudnim, i vratio sam se na svoj stari posao čuvara na tržnici. Prije tri godine otišao sam u starosnu mirovinu – govori Gaši koji potječe iz brojne obitelji. Ima četiri brata i dvije sestre, svi žive u Hrvatskoj, njegova su braća bila mobilizirana tijekom Domovinskog rata, a jedan je nakon ranjavanja snajperskim metkom ostao je 100-postoni invalid.
-Išli smo braniti Hrvatsku iako smo znali da možemo poginuti. Nije bilo jednostavno svjesno ići u smrt. Moram priznati da me u najtežim trenutcima nije hrabrila ni vjera ni domovina Hrvatska – pomisao na moju djecu držala me je na životu. Moja je žrtva itekako imala smisla. Kada sam se razvojačio nisam htio u mirovinu, a nisam prihvatio ni dobro radno mjesto koje su mi nudili u Goli na hrvatskoj-mađarskoj granici. Nisam išao u rat zbog koristi – samo sam htio braniti svoju zemlju Hrvatsku – govori Gaši.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.