BELA ČIKOŠ SESIJA BIO JE PRVI SIMBOLIST U HRVATSKOM SLIKARSTVU

Među prvim profesorima na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, osnovanoj 1907., bio je i Bela Čikoš Sesija (Csikos Sessia) koji je zaslužan i za utemeljenje te visokoškolske ustanove. Njegov tečaj slikanja «Risarski i slikarski tečaj», koji je otvorio u Zagrebu zajedno sa slikarom Mencijem C. Crnčićem, postao je Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, te temelj buduće Akademije likovnih umjetnosti. Prije nego što je postao akademski slikar, Bela Čikoš Sesija bio je školovani vojnik kako je i priličilo sinu Petra Čikoša, časnika nagrađenoga naslovom «vitez od Sesije»za hrabrost u bitki kraj Novare 1849. Pravo Belino ime je Adalbert, rođen je 27. siječnja 1864. u mađarskoj obitelji u Osijeku. Zbog očeve vojne karijere Belina obitelj vrlo se često selila pa su živjeli u Osijeku, Bjelovaru, Trstu, mađarskom gradu Koszegu i Karlovcu. Čikoš Sesija završio je vojnu i kadetsku školu te je pet godina proveo u austrougarskoj vojsci. U duši je bio umjetnik, a sukob s nadređenima u vojarni pomogao mu je donijeti odluku o napuštanju vojne službe što je i učinio 1887. kad je odlučio ostvariti dječački san i studirati slikarstvo na akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Iako je slikao od dječačkih dana, nije sačuvano gotovo ništa od njegovih ranih radova. O ranoj slikarskoj fazi Čikoša Sesije svjedoči samo jedna slika, ulje na dasci nazvano «Park u Dardi» koju je naslikao kad mu je bilo dvadeset godina i prema kojoj se dalo zaključiti kako se radi o vrlo talentiranom umjetniku.

Iste godine kad je napustio vojnu karijeru, Čikoš Sesija upisao se na likovnu akademiju u Beču – Akademie fur bildenden Kunste – Allgemeine Malerschul. Upis nije tekao glatko jer Čikoš Sesija nije imao uvjete: bio je prestar, nije imao slikarsku naobrazbu, niti preporuku nekoga poznatoga slikara koja bi mogla biti nadomjestak za sve ostale neispunjene uvjete. No, njegova želja i upornost otvorili su mu vrata akademije gdje je vrlo brzo pokazao raskoš svojega talenta. Čikoš Sesija uživao je u svakom danu provedenom na akademiji, slikao je zadane teme, ali i one po vlastitom izboru te su profesori brzo uočili vrlo radišnoga i talentirana studenta. Trud mu se isplatio već na prvoj godini kad je dobio nagradu za najbolji studentski rad, a poslije su se nagrade i pohvale nizale jedna za drugom. Dobio je srebrnu medalju za sliku «Propast Troje», a zlatnu za «Gradnju piramida»… Posebno se isticao u detaljima, skicama i crtežima koji su mu služili kao priprema za slikanje, a proglašeni su vrlo vrijednom ostavštinom. Već tijekom studija Čikoš Sesija naslikao je neka od svojih kapitalnih djela: «Odisej ubija prosce», «Egipćanka», «Rebeka na izvoru», «Rebeka i starac na zdencu», «Opći potop». Nakon što je diplomirao na akademiji u Beču, Čikoš Sesija odlazi u München na specijalizaciju povijesnog slikarstva gdje se usavršava dvije godine tijekom kojih je naslikao svoje remek djelo «Judita i Holoferno». Vijest o slikarskom uspjehu Čikoša Sesije stigla je u Hrvatsku prije nego što je završio školovanje, te je po povratku u Hrvatsku dočekan kao cijenjeni slikar. Dobio je priliku svojim radovima ukrasiti unutrašnjost palače Paravić u Zagrebu, a osim njemu isti posao povjeren je i mladima slikarima: Frangešu, Ivekoviću, Kovačeviću, Tišovu i Valdecu, također studentina bečke akademije.

Na zidu palače trebalo je naslikati antičke prizore kao simbol temelja europske kulture zbog čega je Čikoš Sesija išao na studijsko putovanje u Italiju gdje je u muzejima proučavao klasike. Čikoš Sesija slikao je alegoriju stvarnoga života prikazujući je dramatičnim scenama iz mitologije i povijesti. Bavio se simbolizmom boja pa je u povijesti hrvatskoga slikarstva ostavio trag kao začetnik simbolizma. Umjetničko djelovanje Čikoša Sesije poklopilo se s procvatom likovnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Izlagao je na izložbi «Hrvatski salon» u novootvorenome Umjetničkom paviljonu u Zagrebu gdje je dobio nekoliko priznanja. Osim u Zagrebu, izlagao je i u europskim gradovima gdje su njegovi radovi bili zapaženi i vrlo cijenjeni. Na izložbi u Budimpešti koja je održana 1896. mađarska vlada otkupila je njegovu sliku «Kirka» i dodjelila mu Veliku milenijsku medalju. Slike Čikoša Sesije bile su cijenjene i na vrlo važnoj «Milenijskoj izložbi» u Parizu 1900., a otkupila ih je obitelj iz Sankt Peterburga zajedno sa svim ostalim slikama hrvatskih umjetnika koji su tad izlagali.

Nakon uspjeha koji je postigao u Europi, Čikoš Sesija odlučio je 1902. otići u SAD-e kamo se zaputio sa slikarom Robertom Auerom. Ta je pustolovina trajala vrlo kratko, u New York se zadržao samo godinu dana i nije stigao američkoj publici pokazati svoj talent. Vratio se u Zagreb, nastavio je predavati na akademiji i slikati. No, opterećen egzistencijalnim problemima i brigom za obitelj, mijenja slikarski izričaj i, umjesto klasičnim i mitološko-dramatičnim temama, bavi se jednostavnim i čistim prikazima spiritualnih likova. Naziv novom stilu Čikoša Sesije dali su mediji, a glasio je Innocentia. Taj period njegova stvaralaštva prepoznatljiv je najviše po slici Psiha na kojoj se nalaze dva ženska lika, božice Atena i Psiha. Likovni kritičari opisali su ovu sliku kao alegorijsku poruku – samo čista i slobodna duša Psiha u stanju je spoznati božansku mudrost Atene, a slikar je cijelo vrijeme u svojim djelima tragao upravo za tom spoznajom. Čikoš-Sesija ostao je slikar do posljednjeg daha, umro je 1931. u Zagrebu u svojem ateljeu ispred slikarskog platna držeći kist u ruci.

 

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.