AUGUST ŠENOA – ZAČETNIK MODERNE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Zlatarevo zlato, napisano 1871. godine, prvi Šenoin roman i prvi hrvatski povijesni roman uopće, gotovo stoljeće i pol nakon nastanka dobio je svoj engleski prijevod. Šenoa nije sigurno mogao ni zamisliti da će njegovu priču o zabranjenoj ljubavi Dore Krupićeve i Pavla Gregorijanca čitati ljudi diljem svijeta, kao i da će postati jedan autentični hrvatski kulturni suvenir.

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti, rodio se u Zagrebu 14. studenoga 1838. godine. Otac Alois Schönoa bio je Nijemac iz Češke koji je u Zagreb doselio 1830. godine gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs bila je Slovakinja iz Budimpešte. Imao je tri brata, Teodora, Julija i Aurela. Julije se također bavio književnošću. Oženio se Slavom Ištvanić, turopoljskom plemkinjom.

Majka mu je umrla kada je bio mali, u dobi od samo osam godina. To kao da je presudno djelovalo na budućeg pisca, ostao je lišen majčinske brige i ljubavi, a s ocem kao da nikada nije mogao uspostaviti prisniji odnos jer ih je dijelilo sve, i privatni i javni stavovi. Gubitak majke maloga je Augusta prisno vezao uz knjigu i čitanje, ali i uz njegove djetinje prijatelje iz Vlaške ulice. Tu se on, zapravo, zadojio hrvatskim rodoljubljem i već zarana došao u sukob s ocem koji je o narodu oko sebe, o njegovu jeziku, povijesti i političkom položaju očito znao kudikamo manje od svoga sina.

U kući, u kojoj se govorilo gotovo isključivo njemački, mladi je August izrastao u iskrenoga hrvatskog domoljuba, u pisca kojemu je upravo hrvatska povijest bila najveće nadahnuće. Neočekivano, moglo bi se reći da je Augustovo hrvatsko domoljublje poniklo i razvijalo se u trajnom sukobu s očevom naglašenom austrijanštinom koja je – u doba Augustove prve mladosti, 1850.-1860. bila potpomognuta krutim apsolutističkim režimom austrijskoga ministra unutrašnjih poslova, Alexandra Bacha.

Zabrinut za sudbinu nadarena ali nemirna dječaka, otac ga šalje u „svoju“ Mađarsku, u Pečuh, gdje August 1849./50. odličnim uspjehom završava prvi razred gimnazije. Tu je naučio mađarski jezik (kod kuće se govorilo njemački), pa se, nakon godine dana, kad je apsolutizam već pokazao zube, vraća u Zagreb kao pravi poliglot. Otac ga upisuje u zagrebačku gornjogradsku gimnaziju, nadajući se da će ga ona, u zaoštrenim prilikama, izgraditi kao lojalna građanina. No kako je ta gimnazija, kojom je režimski pokorno ravnao ponijemčeni Slovenac Premru, imala nacionalno svjesne i stručno kvalificirane profesore, kakvi su bili Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkalčević, Matija Mesić, Vjekoslav Babukić, Šenoa je (poput svojih kolega Vatroslava Jagića, Franje Markovića i dr.) u njoj još čvršće izgradio svoj budući stav.

U Beču se želio upisati u Orijentalnu akademiju i tako se posvetiti diplomatskoj službi. Već tada je govorio i pisao njemački, mađarski, francuski, talijanski i hrvatski. Ali, njegov je policijski dosje od najmlađih dana ispunjen podacima koji ga nikako ne preporučuju za državnoga činovnika. Zahvaljujući Strossmayerovoj stipendiji napušta Beč, odlazi u Prag i upisuje pravo. Prag je u to vrijeme istinsko središte ukupnoga slavenskog svijeta. U Beču je nakratko poželio studirati medicinu, ali taj studij nije psihički mogao izdržati. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. Sav obuzet kulturnim i političkim zbivanjima, taj inače izvrsni student, zapušta učenje i sve se više posvećuje političkom radu. U Pragu se doista osjeća (piše u jednom pismu) dionikom povijesti, jednim od onih koji sudjeluju u rađanju događaja. No, za strogog oca, on je samo propali student.

Godine 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866.–67.), zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870.–73.) i gradski bilježnik (1871), a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa.

Umro je prerano, sa samo 43 godine, ostavivši za sobom natuknice za čak 40-tak nikada napisanih romana i pripovijesti. Bio je to veliki gubitak za hrvatsku književnost i za grad Zagreb. Umro je 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu zbog komplikacija od upale pluća koju je dobio 1880. godine kada se kao gradski senator (gradonačelnik) brinuo za spašavanje unesrećenih u Velikom potresu.

Matoš ga je nazvao Augustom Prvim, ne bez razloga. Puno desetljeće (1871.-1881.) vladao je Šenoa hrvatskom književnošću, pa se to razdoblje u njezinoj povijesti često naziva Šenoino doba. Šenoa je nesumnjivo središnja ličnost hrvatske književnosti devetnaestoga stoljeća. Tvorac hrvatskoga modernog romana, pjesnik, pripovjedač, kritičar, prevoditelj, feljtonist, reformator kazališta, novinar, Šenoa je čitavo jedno književno razdoblje obilježio svojim imenom.

Čovjek golema znanja i talenta, bio je Šenoa stvaratelj kakvoga je tadašnji književni život u Hrvatskoj upravo najviše trebao. Utjecao je djelom i primjerom, organizatorskim sposobnostima i neumornim samoprijegorom. Hrvatska književnost devetnaestoga stoljeća doista je nezamisliva bez Augusta Šenoe.

Boravak u razvijenoj praškoj sredini, druženje s Hrvatima iz svih krajeva, praški dopisi „Prozoru“ i drugim novinama, sve je to izoštrilo Šenoine poglede na život i osposobilo njegov izraz za pothvate na koje se mladi intelektualac spremao, osjetivši svoj pravi, spisateljski poziv kojemu se za volju odrekao i daljem studiranja i činovničke karijere. Potkraj 1864. piše on (a 1. siječnja 1865. u „Glasonoši“ objavljuje) članak Naša književnost, koji je ne samo njegov književni manifest, nego uopće u hrvatskoj književnosti toga stoljeća jedan od najcjelovitijih teorijskih pogleda.

Godine 1866., prvoga travnja, vraća se Šenoa definitivno u Zagreb, kao književnik. Poživjet će u svojem gradu još svega petnaest godina, ali će za to kratko vrijeme stvoriti djelo koje je obilježilo daljnji tijek hrvatske književnosti.

Odmah nakon povratka baca se u vrtlog zagrebačkoga javnog i književnog života. Počinje pisati feljtone pod znakovitim naslovom Zagrebulje. Godine 1868. propada, pod udarom Perkovčeva nerazumijevanja, njegova duhovita komedija Ljubica, pa tako gubimo vrsna dramatičara, koji bi kritičkim perom prikazao bujni razvitak zagrebačkoga građanskog i malograđanskog ambijenta.

Iste godine ranu mu blaži vjenčanje sa Slavicom pl. Ištvanićevom (koja ga je nadživjela pune šezdeset i tri godine!). Godinu dana poslije (1869.) pokrenut je i „Vijenac“, kojemu je Šenoa od 1874. urednik. Time on postaje ne samo književnik od moći i ugleda, nego i pisac koji je u potpunosti mogao razviti svoj talent. Sada tek dolaze do izražaja Šenoina ogromna energija i nadarenost: on je glavni suradnik i inspirator vodeća hrvatskog časopisa. Počinje „Šenoino doba“.

Godine 1871. objavljuje on u „Vijencu“ prvi moderni hrvatski roman, Zlatarovo zlato. A zatim golem niz pjesama, kritika, pripovjedaka, romana: 1873. Prijana Lovru, 1875. Čuvaj se senjske ruke, 1876. znamenitu Antologiju hrvatske umjetne i narodne poezije (s ovećom studijom O poetici, kao predgovorom); 1877. roman Seljačka buna; 1878. pripovijest Karanfil s pjesnikova groba i roman Diogenes; 1879. pripovijesti Vladimir i Prosjak Luka; 1880. pripovijest Kanarinčeva ljubovca i početak svoga ambicioznog, ali nažalost nedovršenog romana Kletva.

Izmučen, iscrpljen, vrijedan i slavljen, umire on 13. prosinca 1881. udarivši najdublji biljeg književnosti svojega stoljeća.

Šenoin je talent, u razvijenijim, bogatijim okolnostima, mogao narasti do mnogo većih razmjera. Mogao je Šenoa, u Beču, postati i njemačkim književnikom; mogao je, da je više vremena proveo u Pečuhu, postati i mađarskim književnikom. Ali je Šenoa svoje hrvatstvo doživio i kao nacionalni i kao umjetnički izbor. Htio je biti hrvatski književnik, dajući u toj sintagmi podjednaku važnost i pridjevu i imenici.

Neka značajna djela Augusta Šenoe

Romani: “Zlatarevo zlato” (1871. g.), “Čuvaj se senjske ruke” (1876. g.), “Seljačka buna” (1878. g.), “Diogenes” (1878. g.) i   Vječni žid; Hrvatulje, Prosjak Luka; Mladi gospodin; Prijan Lovro; Diogenes; Kanarinčeva ljubovca; Lijepa Anka; Barun Ivica, Ilijina oporuka; Karanfil s pjesnikova groba; Pruski kralj; Turci idu; Vladimir; U akvariju; Branka (1881.); Kletva (nedovršeno); Turopoljski top; Ljubica; Zagrebulje (pod tim naslovom Šenoa je godinama pisao feljtone ispunjene aktualnim društevnim zbivanjima). Pjesme Augusta Šenoe: Prokleta klijet (1874.); Propast Venecije (1876.); Na Ozlju gradu; Zagrebu; Hrvatska pjesma; Budi svoj; Kameni svatovi; Kugina kuća.

Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g.), “Prosjak Luka” (1879. g.), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g.)

Povjestice: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuća”, “Kameni svatovi”, “Grobovi Hrvata“, Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”

Kuća Šenoa

Članovi obitelji Šenoa, kroz četiri generacije, u Zagrebu su u Ulici Ive Mallina 27 otvorili Kuću Šenoa koja je sinonim za kulturnu baštinu, ali i prostor u kojem se nalazi njihova ostavština koju su stvorili tijekom 182 godina života u Zagrebu. Kuća Šenoa Obiteljska zbirka Šenoa proglašena je kulturnim dobrom rješenjem Ministarstva kulture RH.

 

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.