ANA DALIPOVSKI predsjednica Centra za provedbu integracije Roma u RH i EU

Mojim Romima poručujem da školuju djecu i da se društveno angažiraju i integriraju

 

Osim što je Ana Dalipovski predsjednica Centra za provedbu integracije Roma u RH i EU, članica je Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba i Svjetske organizacije Roma, i već godinama angažirana na rješavanju problema Roma i njihovoj integraciji u društvo. Dalipovski, majka troje odrasle obrazovane djece, smatra da je najvažnije obrazovati romsku djecu i educirati sve generacije Roma kako bi se što lakše integrirali u društvo. Kao veliki problem ističe siromaštvo Roma i loše uvjete života, te smatra da bi društvo trebalo raditi na tome da se Romima omogući osnovni životni standard.

• Kako funkcionira vaš Centar?

Centar surađuje s 57 romskih udruga na rješavanju raznih problema vezanih za Rome. Odrađuje svoj posao na nivou cijele Hrvatske; ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima.

• Na koje probleme najčešće nailazite?

Najviše nam se javljaju socijlano ugroženi, siromašni Romi. Centar nema novca da bismo im mogli plaćati režije i druge potrebe, ali se u njihovo ime obraćamo institucijama u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima da se tim ljudima pomogne.

• Koliko vas aktivno sudjeluje u radu Centra?

Imamo 57 romskih udruga i svaka odrađuje svoje obveze. U Zagrebu najviše radim s Vijećem romskih nacionalnih manjina GZ. Mogu reći da smo postigli veliki uspjeh u prošlom mandatu i organizirali smo različite tribine. U novom mandatu radit ćemo ne samo tribine sa socijalnom tematikom, nego i tribine za mlade, majke, roditelje, o obrazovanju.

• Centar je organizirao brojne tribine na različite teme, između ostalog i o važnosti obrazovanja. Romska djeca često idu u školu nekoliko razreda osnovne škole i prekidaju školovanje iako je obrazovanje besplatno. Zašto romski roditelji ne žele obrazovati djecu?

Da, priča se da Romi ne daju djeci ići u školu. Ali, mogu se pohvaliti da se to mijenja. Sad svi traže da im djeca idu u školu, a sva romska djeca žele završiti nekakvu školu. Zašto se to mijenja? Zato što Centar eudcira romske roditelje preko tribina i radionica o važnosti obrazovanja i traži da dopuste djeci ići u školu.

• Ali zašto neki romski roditelji ipak ne daju djeci ići u školu?

Romi, ne svi, misle što će njima škola kad mogu prodavati robu po štandovima i bez završene škole.

• Što rade ta djeca nakon što prekinu školovanje? Čime se dalje bave?

Ništa, sjede kući. Kad naiđem na takvu djecu mene srce boli. Razgovaram s njihovim roditeljima o tome zbog čega je dijete prekinulo obrazovanje i zašto su to dopustili. Koliko god krivim romske roditelje, više krivim hrvatsku državu. Pitajte me zašto? Ako po zakonu dijete mora završtiti osnovnu školu, država taj problem mora uzeti u svoje ruke. Postoji socijalna služba, pedagozi, ravnatelji, učitelji. Ako romsko dijete ne ide u školu dan-dva-tri treba vidjeti zbog čega se to događa. Ako neromsko dijete ne dođe u školu dva-tri dana svi se dižu na noge. Kad romsko dijete ne dođe nekoliko dana u školu svi misle – to je romska tradicija. Bila sam u Gospiću na sastanku kod gradonačelnika gdje je ravnatelj jedne škole rekao da mnogo pomažu Romima. Pitala sam kako? Rekao je dopuštaju djeci završiti osnovnu školu iako ne dolaze i po mjesec dana u školu. Rekla sam mu da tako ne pomaže. Ako dijete nije došlo mjesec dana u školu to trebaju znati i roditelji i socijalni radnici.

• Kako je Romima u Zagrebu, a kako u ostalim mjestima i gdje je najugroženija romska populacija u Hrvatskoj?

Koliko sam kao predsjednica Centra vidjela, a posjećujem romska naselja po cijeloj Hrvatskoj, najugroženiji su getoizirani Romi kao oni u Međimurju. Tamo nije slučaj da djeca ne žele ići u školu, ali nisu kao romska djeca u Zagrebu koja se integriraju i hoće učiti. Dobrom položaju Roma u Zagrebu pridonio je gradonačlenik Milan Bandić, kao i Nura Ismailovski, Romkinja koja je bila u Skupštini grada Zagreba, te Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Zahvaljujući njima, a pomogao je i Centar, napravili smo Akcijski plan na državnoj i gradskoj razini tako da romska djeca koja idu u školu i stuiraju dobivaju stipendije. Time smo dali poticaj djeci idu u školu.

• Radi se o stipendijama u Zagrebu?

Da, u Zagrebu se romska djece trude dobiti što bolje ocjene da da bi dobili stipendije. Grad Zagreb dijeli stipendije romskoj djeci od 2014.. Imamo oko 56 djece koja su zatražila stipndije za srednju školu.

• U koje se škole upisuju?

Dosta ih se upiše u obrtničke škole. Nagovaramo ih da upišu četverogodišnju školu da bi dalje išli na studij.

• Što je sa stipendiranjem romske djece u ostalim gradovima?

U ostalim gradovima po Hrvatskoj roditelji sami uzdržavaju djecu, ali od Ministarstva obrazovanja svako dijete koje ide u školu prima oko 550 kuna, a za ostalo se moraju sami snaći.

• Predstavnica romske nacionalne manjine Zagrebačke županije Mirela Beko namjerava tražiti stipendije za školovanje romske djece s područja te Županije. Može li joj Centar u tom pomoći?

Može dati preporuku. Sviđa mi se kako radi Mirela Beko. Mlada je, urbana i razumije koji su problemi romske manjine.

• Ima li romske djece koja se bave sportom ili nekom drugom aktivnosti?

Imamo Roma koji se bave sportom i onih koji su se opredijelili za posao u medijima, medicinu….

• Jesu li romski roditelji spremni podržati talentirano dijete?

Da.

• Što je s edukacijom vezanom za higijenu? Provodite li je u romskim naseljima?

Držimo predavanja romskoj djeci o higijeni. Nije da se oni ne žele prati i biti čisti, nego nemaju uvjete za to. Naišla sam na mnoge romske kuće koje nemaju vodu, zahod niti kanalizaciju. Naravno da takva djeca nemaju uvjeta za održavanje higijene. Oko tih problema trebao bi se angažirati romski saborski zastupnik da bi se što više pomoglo siromašnim Romima. Ako ništa drugo da imaju vodu i kanalizaciju, najosnovniju infrastrukturu.

• Kakvo je zdravlje romske populacije, ima li statistike o cijepljenju djece?

Ima dosta bolesne djece siromašnih Roma. Imaju zdravstveno osiguranje, ali su nemarni i idu k liječniku samo kad moraju. Mogu pohvaliti odnos Zagreba i Hrvatske prema Romima, ali nedavno se dogodilo da su štakori grizli romsku djecu u naselju udaljenoom samo pet kilometara od Zagreba. Uvjeti života su toliko loši da se romska djeca lako razbole.

• Jeste li kao Centar što pokušali napraviti vezano za prošenje?

Pokrenula sam tu temu, imala sam anketu o tome i istraživala prošenje. Mnogo romske djece prosi, a da roditelji to i ne znaju. Mnogi Romi žive od socijalne pomoći i posuđuju novac od kamatara, vraćaju samo kamatu, ali ne i glavnicu, i zbog toga prose….. Na problemu prošenja se mnogo radi.

• Otkud su Romi koji prose po Zagrebu?

Većina ih je iz Međimurja.

• Grad Zagreb je podijelio mnogo stanova Romima. Imate li podatke kako se ponašaju u tim stanovima?

Mogu se malo pohvaliti jer sam se mnogo angažirala oko toga da Romi, uz pomoć Milana Bandića, dobiju gradske stanove.

• Koji je uvjet za dobiti stan od Grada Zagreba?

Ako unajmljuju stan moraju biti zaposleni i imati do 6000 kuna prihoda da bi mogli plaćati najamninu. Do socijalnog stana je teže doći, treba imati pet godina boravka u Zagrebu, brojnu obitelj…. Predstavnici Vijeća romske nacionalne manjine GZ idu u kontrole u te stanove i samo su dvije obitelji radile probleme. Te dvije obitelji više nisu u tim stanovima.

• Romska žena je izolirana u obitelji i nema ista prava u odnosu na muškarca. Jesu li vaše kampanje utjecale da žene shvate da bi se morale uključiti u društvo i zaposliti?

I s tom temom sam imala posla – radila sam istraživanje položaja žene Romkinje i o tome će biti napisana knjiga. Ima i dandanas Romkinja koje ne smiju pred svojim muževima niti pisnuti, akamoli nešto raditi, ali većina njih je osviještena. Vode svoja domaćinstva, traže posao i svoja prava. Dobar primjer je da djevojke iz obitelji kosovskih Roma, gdje je običaj da ih roditelji prodaju muževima, ne žele više tako živjeti. Razgovarala sam s tim djevojkama i pitala hoće li dopustiti da ih roditelji prodaju-udaju. No, one to ne žele, žele završiti školu i zaposliti se pa se poslije udati.

• Zašto se mlade Romkinje udaju već kao 15-godišnjakinje?

Roditelji ih tjeraju da se udaju već s 13 godina da ne bi došle u kontakt s muškarcima. Romkinje do udaje moraju biti nevine, ali nije samo to, ima još onih koje nisu euducirane i ne žele se školovati. Postoje primjeri da se romske djevojke udaju s 14-15-16 godina, ali ne toliko kao prije deset godina. Sad imamo romske djevojke od 25 godina koje nisu udane. To je veliki uspjeh za Rome.

• Kako su Romi koji nisu iz urbane sredine prihvatili urbane Rome koji su društveno angažirani? Kako vas doživljavaju?

Mogu reći jako dobro, oni vjeruju da će im Vijeće i Centar pomoći. Primijetila sam da je onaj tko dolazi k meni po pomoć iskreniji preda mnom nego pred državnim institucijama. Tražim da mi kaže što ga muči da znam kako ću mu pomoći i dajem do znanja da mi ne pokušava ‘muljati’ kao ostalima.

• Ima i bogatih Roma. Čime se bave Romi u Hrvatskoj?

Trgovinom, od toga žive. Gradonačelnik Bandić, koji je uvijek obilazio siromašne Rome, bio je vrlo iznenađen kad je došao u bogatu romsku kuću, rekao je da bi svi Romi mogli tako živjeti.

• Prije 1990. u Hrvatskoj je bilo oko 10.000 Roma, a poslije Domovinskog rata došlo je navodno još oko 30.000 Roma. Zašto su Romi iz Srbije, BiH, Kosova i Makedonije došli u Hrvatsku?

U Hrvatskoj sad ima oko 40.000 Roma, a ovdje su došli jer imaju bolji život i dobro su primljeni.

• Što mislite o Hrvatima?

Mislim jako dobro, većina mojih prijatelja su Hrvati. Također većina Hrvata želi pomoći Romima koji se postave kako treba. Kad tražiš posao i ako želiš pošteno raditi, svaki Hrvat će te prihvatiti.

Nitko mi ne može reći da Romi nisu prihvaćeni, nikad nisam doživjela diskriminaciju, niti ja, niti moja djeca. Mislim da je uzrok diskriminacije Roma većinom u njihovom ponašanju u sredini u kojoj su.

• Europska unija mnogo daje za Rome, ima li kakvih pomaka? Aplicirate li na neke fondove?

Centar trenutačno aplicira na dosta programa. Moja najveća želja je dobiti sredstva kako bih romsku djecu odvela na more i omogućiti im učenje romskog jezika. Naša djeca su se integrirala u Zagrebu toliko da više ni ne znaju i niti uče romski. Radimo na jednom od planova – želim da naša djeca uče postati pisci.

• Što je s fondovima EU? Jeste li povukli neka sredstva?

Ne, ali čekamo i vjerujem da ćemo dobiti. Kao predsjednica Centra radim i s drugim državama, prepoznata sam i moji programi vrlo dobro prolaze.

• Da se malo osvrnemo na vas osobno. Iz kakve sredine potječete?

Došla sam iz Bugarske, romskog naselja gdje živi deset tisuća Roma. To je naselje vrlo napredno, ima vlastitu ambulantu, djeca idu u školu i na studij. Iz tog romskog naselja studira 28 mladih Roma, dok iz cijele Hrvatske, nažalost, samo 22.

• Zbog čega ste iz Bugarske došli u Hrvatsku?

Ja sam Romkinja iz Bugarske, ali bila sam udana za makedonskog Roma i živjela sam u malom mjestu što mi nije odgovaralo. Željela sam ići u veliki grad i odabrala sam Zagreb.

• Zašto niste otišli u Beograd ili Ljubljanu?

Kad sam došala iz Bugarske u Makedoniju čitala sam romane na hrvatskom i srpskom da bih naučila jezik i pratila sam u kojoj se republici najbolje živi. Hrvatska mi se najviše svidjela. I nisam pogriješila. Tu sam stvorila svoj dom, moja djeca su se školovala. Imam troje djece; moj sin je diplomirao psihologiju, kći je medicinska sestra, a i najmlađi sin je završio srednju školu.

• Jeste li imali problem djecu navesti da se obrazuju?

Ne. Nikad nisam imala problema s tim. Jedino su me njihovi profesori upozoravali da im ne pomažem u učenju jer nisam dobro govorila hrvatski.

• Koliko sad jezika govorite?

Šest.

• Živite s najmlađim sinom. Gdje su vam stariji sin i kći?

Stariji sin živi u Stuttgartu u Njemačkoj, kao i kći. Prije nego što je dobila posao medicinske sestre morala je naučiti njemački jezik pa je pet mjeseci volontirala i učila.

• Mislite li da bi trebalo postaviti kao uvjet učenje jezika Romima kad doseljavaju u Hrvatsku?

Da. Onda bi se romska djeca lakše integrirala i bolje učila.

• Jesu li vaša djeca u braku s Romima?

Ne, sin je oženio neromkinju iz Vojvodine, a kći se udala za Hrvata iz BiH. Ja sam suvremena majka i ne petljam se u njihov život.

• Imate li problema s muškim Romima koji su društveno angažirani kao i vi?

Ne, nisam to doživjela. Dogodi se da na sastancima budem jedina žena među 20 muškaraca Roma jer Romkinje još nisu spremne se angažirati. Bilo je slučajeva da su neke Romkinje željele raditi s nama, ali imale su zbog toga problem s mužem ili sinovima. Razgovarala sam s njima i bila dosta uspješna u tome jer su dopustili ženama da se angažiraju.

 

• Što biste poručili Romima?

Mojim Romima bih poručila da se društveno angažiraju, integriraju i da svojoj djeci dopuste ići u školu. Znam da su razočarani jer su nezaposleni i teško žive, ali nezaposleni su i ostali jer je danas velika kriza. Moraju biti svjesni da je obrazovanje najvažnije i da će se ako su obrazovani lakše i zaposliti i integrirati u društvo.