ALBERT BAZALA – ANGAŽIRANI INTELEKTUALAC, OSNIVAČ PUČKOG SVEUČILIŠTA
Među istaknutim hrvatskim velikanima češkog podrijetla u 20. stoljeću se naročito istaknuo filozof Albert Bazala, jedan od najboljih filozofskih pisaca svoga doba, a ujedno i angažirani intelektualac i javni djelatnik čiji život i danas može biti poticajan.
Albert Bazala rodio se 13. srpnja 1877. u Brnu. Otac Josef Bazala, rodom iz mjesta Lomnice u Moravskoj, bio je bankovni činovnik, a majka Amalija rođena Arnold, rodom iz Ludbrega, bila je sestra pjesnika i filozofa Đure Arnolda. Obitelj se brzo doselila u Hrvatsku, u Bjelovar, gdje je Albert Bazala pohađao osnovnu školu i započeo gimnaziju koju je kasnije polazio u Požegi i Zagrebu. Studirao je filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu i doktorirao 1900., a zatim se usavršavao kod istaknutih filozofa u Münchenu, Jeni, Halleu, i Leipzigu gdje je boravio u Institutu za eksperimentalnu psihologiju Wilhelma Wundta, utemeljitelja psihologije. Wundt je najviše utjecao na formiranje Bazale kao mislioca, jednako kao i Rudolf Eucken. Bazala je boravio i u Pragu, gdje su na njegova socijalna, politička i kulturno-politička shvaćanja najviše utjecali Tomáš Masaryk i František Drtina. Kasnije je Bazala bio jedan od najboljih poznavatelja Masarykova filozofskog djelovanja, a njegovo djelo Masaryk mislilac, iz 1934., smatrano je najboljom studijom o Masaryku.
Od 1899. do 1909. Bazala je radio kao profesor u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, od 1906. u ženskom liceju, a 1909. postaje profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, preuzevši Katedru za teorijsku i praktičku filozofiju s poviješću filozofije od Franje Markovića. Ondje je djelovao sve do smrti 1947., uz dva prekida kada je prisilno slan u mirovinu. Prvi put 1924., a razlog je bilo to što je ministar prosvjete Svetozar Pribićević 1922. imenovao četiri profesora bez prijedloga i znanja sveučilišta, nakon čega je Bazala napisao više rasprava o autonomiji sveučilišta, poput Četiri povrede sveučilišne autonomije, Sveučilišni zakon i sveučilišna autonomija, Sveučilište i politika. Pribićević ga nije mogao umiroviti iz stvarnih razloga pa je to učinio zato što je Bazala bio tajnik stranke Hrvatske zajednice. Na Katedru je vraćen tek nakon Pribićevićeva pada 1927. Za vrijeme NDH, Bazala je 1943. ponovno bio prisilno umirovljen zbog antifašizma, a komunisti ga 1945. vraćaju na fakultet, iako je bio daleko od komunističke ideologije.
Iznimno aktivan u javnom životu, Bazala je je 1910. postao dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1922. redoviti član, a od 1933. do 1941. bio je predsjednik JAZU, kao drugi Čeh na tom položaju nakon Gustava Janečeka. Akademija je u to vrijeme razvila veliku javnu djelatnost. Isto tako od 1927. do 1928. bio je predsjednik Matice hrvatske, a od 1932. do 1933. rektor Sveučilišta u Zagrebu. Bazala se angažirao i u politici pa je 1920. bio povjerenik za prosvjetu i vjere Kraljevske hrvatsko-slavonske zemaljske vlade, i na toj je poziciji donio niz uredbi i pravilnika za osnivanje katedara za pučku prosvjetu, te odluku o obaveznom osnivanju pučkih knjižnica. Bio je glavni tajnik Hrvatske zajednice, a zahvaljujući koaliciji s HSS-om, 1925. je izabran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS kao narodni zastupnik kotara Nova Gradiška.
Tijekom djelovanja, Bazala je objavio nekoliko knjiga i 130 znanstveno- filozofskih, psiholoških, i kulturno- povijesnih rasprava i eseja. Najopsežnije filozofsko djelo mu je Povijest filozofije, u tri sveska, 1906.-12., prvo te vrste u Hrvatskoj, koje je važno zbog širenja filozofske kulture i stvaranja hrvatske filozofske terminologije. Uz svjetsku, Bazala je cijelog života proučavao i hrvatsku filozofsku baštinu, te se bavio pitanjima kulture, slobode, slobodne volje, stvaralaštva i humanosti. Formirao je vlastitu filozofsku koncepciju – voluntaristički aktivizam, koji je formuliran u njegovim najvažnijim filozofskim studijama, Metalogički korijen filozofije, iz 1924. te Svijest i svijet, subjekt i objekt iz 1927. Po toj Bazalinoj koncepciji, zbilja je dinamički splet više načina postojanja, primjerice materijalnog, biološkog i duhovnog
Kao javni djelatnik i humanist, Bazala se nije izolirao u akademskoj zajednici već se zalagao za prosvjećivanje širokih društvenih slojeva i 1907. inicirao osnutak Pučkog sveučilišta kao zajedničke otvorene katedre svih fakulteta na temelju iskustava drugih zemalja. U knjižici u kojoj je obrazložio svrhu i uređenje pučkog sveučilišta napisao je: „Devetnaesti je vijek namro tu zadaću dvadesetome, da prosvjetu učini društvenom i demokratskom. Luč prosvjete koja je doslije sjala ponajprije samo na visini društva, treba da baci zrake svoje i u najdaljnje i najšire slojeve naroda, a ponosna kraljica znanosti treba da se snizi do seljačkih koliba i radničkih stanova.“ Vijeće Filozofskog fakulteta i Uprava Sveučilišta prihvatili su Bazalinu ideju, no vlasti i dio sveučilišne javnosti nisu joj bili skloni pa je Pučko sveučilište osnovano tek pet godina kasnije, 1912. U Zagrebu je od te godine do 1918. održano 159 predavanja na kojima je bilo 6961 posjetitelj, odnosno 44 posjetitelja po predavanju. Ona su održavana u zgradi Sveučilišta, a glavne teme bile su iz prirodnih znanosti, a zatim povijesti, književnosti, medicine, prava i umjetnosti. Osim u Zagrebu, popularna predavanja u organizaciji Pučkog sveučilišta održavana su i u Sisku, Karlovcu, Varaždinu, pa čak i u Zadru, Rijeci i Puli, gradovima koji nisu bili u sastavu Banske Hrvatske.
Jedan od najpoznatijih i najomiljenijih predavača bio je upravo Bazala, koji je svojim predavanjima mnogo učinio na popularizaciji filozofije u Hrvatskoj, a uz njega, predavači su bili i Oton Kučera, Rudolf Horvat, Ramiro Bujas, Tomo Maretić i Ljubo Babić. Nakon obnove djelatnosti 1921., u Pučko sveučilište uključuju se i novoosnovani fakulteti, poput Medicinskog, Veterinarskog i Tehničkog. Do 1941. u Pučkom su sveučilištu održana ukupno 2764 predavanja koja je posjetilo 406.717 slušača. Osim profesora zagrebačkih fakulteta, predavali su i mnogi predavači iz inozemstva, što svjedoči o velikom ugledu ovoga učilišta.
Pod neposrednim utjecajem Pučkog sveučilišta iz Zagreba osnovano je u drugim gradovima osamnaest srednjoškolskih ekstenzija koje su označile začetke budućih narodnih sveučilišta kakva su u našim gradovima osnovana tridesetih godina. Pučko sveučilište kao institucija djeluje sve do danas pod nazivom Pučko otvoreno učilište Zagreb, a pučka učilišta postoje i u drugim hrvatskim mjestima.
Unatoč svojoj svestranosti, Bazala je ipak prije svega bio filozof i važan je stoga što je u hrvatsku filozofiju unio aktivan i kritičan odnos prema društvenoj okolini, ne bježeći ni od direktnog političkog angažmana.
Albert Bazala umro je 12. kolovoza 1947. u Zagrebu koji mu se odužio ulicom na Knežiji.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.