ADOLF SCHWARZ DANIČIĆ, USPJEŠNI INDUSTRIJALAC I PODUZETNIK, OSNOVAO JE TVORNICU DANICA D.D. U KOPRIVNICI

Hrvatski veleindustrijalac Adolf Schwarz Daničić imao je iznimno uspješnu karijeru kao financijski stručnjak i poduzetnik, a najpoznatiji je kao osnivač tvornice Danica d.d. u Koprivnici. Daničić je rođen 17. veljače 1861. u Križevcima u židovskoj obitelji. Njegov otac Friedrich Schwarz bio je iz zagrebačke liječničke obitelji, a  Adolf je 1922. prezime Schwarz promijenio u Daničić. Trgovačku akademiju polazio je u Grazu te se po završetku školovanja vratio u Križevce gdje je radio u Gradskoj štedionici. Potom je dobio mjesto u Ugarskoj općoj kreditnoj banci u Budimpešti. Nova etapa u njegovoj uspješnoj karijeri bilo je mjesto ravnatelja prve balkanske rafinerije u Bosanskom Brodu na koje je imenovan 1904. godine. Ta je rafinerija osnovana 1893., a Daničić je od nje napravio velik kompaniju s dioničkom glavnicom od oko tri milijuna kruna. Daničić je bio vizionar te je, predviđajući rast uporabe umjetnih gnojiva u poljoprivredi, u suradnji s Eduardom Landauerom i Adolfom Schwarzom, 1906. osnovao tvornicu superfosfata i sumporne kiseline Danicu d.d. za kemijsku industriju sa sjedištem u Budimpešti. U rekordnom roku, već 1908. proizvela je i na tržište plasirala prve količine superfosfata, a dvije godine kasnije otvoren je i pogon za proizvodnju sumporne kiseline. Tijekom Daničićeve uprave, bio je generalni direktor i član ravnateljskog vijeća, tvornica je postala članicom  grupacije austrougarskih tvornica superfosfata te je godišnje proizvodila oko sedam vagona umjetnih gnojiva za potrebe veleposjednika na području južne Mađarske i Vojvodine. Uoči Prvoga svjetskoga rata bila je jedan od glavnih pogona za proizvodnju umjetnih gnojiva i sumporne kiseline na području Habsburške Monarhije. Potom je Daničić postao predsjednik uprave Tvornice kemijskih proizvoda u Rijeci te član ravnateljstva Ujedinjene ugarske mineralne rafinerije d.d. u Budimpešti. Tako je imao potpunu kontrolu nad proizvodnjom mineralnih ulja i petroleja za tržište zapadne Ugarske i Hrvatske.

Budući da je tijekom Prvoga svjetskoga rata zaustavljen uvoz sirovina iz Južne Amerike potrebnih za proizvodnju umjetnih gnojiva, Daničić je rebrendirao proizvodnju i tvornica je počela proizvoditi koncentriranu sumpornu kiselinu za vojne potrebe, a od 1916. proizvodila je i modru galicu. Kompanija je vrlo dobro poslovala te je Daničić kupio dvije tvornice sumporne kiseline i superfosfata Johann Heilinger & Co. A. G. u Wagramu (Deutsch Wagram, 1916. i Stabilimento Prodotti Chimici u Rijeci 1917., čime je poslovanje prošireno na austrijsko i istarsko tržište. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Habsburške Monarhije, tvornica Danica d.d. u kojoj je bio strani kapital, stavljena je pod sekvestar, imenovana su tri člana uprave, a Daničić je otišao u Rumunjsku gdje je do 1919. radio u Odboru za proizvodnju sirovog i mineralnog ulja.

Tvornica je 1920. nacionalizirana i njeno je sjedište iz Budimpešte premješteno u Zagreb. U nacionalizaciju su se uključili i novčarski zavodi te je dionička glavnica povećana sa šest na dvanaest milijuna kruna,  a Daničić je imenovan jednim od članova uprave. Trudio se proizvodnju Danice prilagoditi smanjenom tržištu zbog odlaska glavnoga mađarskog kupca i uvođenja zaštitnih carina u korist mađarskih proizvođača superfosfata koji su kao izravni konkurenti nastojali je istisnuti je s tržišta. Stoga je Daničić preusmjerio proizvodnju na nove proizvode, željezno-oksidna bojila. Od 1921. započela je proizvodnja kisika, a od 1923. ponovno i sumporne kiseline u tvornici u Rijeci, nakon što je obnovljena tvornica izgorjela u požaru 1922., te od 1926. i u Wagramu. U sastav Danice je 1922. uključena i Prva jugoslavenska tvornica šarafa d.d. u Koprivnici koja je proizvodila za željeznicu. Budući da je 1926. prodana rafinerija u Bosanskom Brodu kompaniji Standard Oil Company, poslovanje Danice ograničeno je na pogone u Rijeci, Koprivnici i Wagramu.

Pod Daničićevom upravom Danica d.d. je 1927. ostvarila najveći prihod ikad i s oko 300 zaposlenih postala je jedna od najvećih jugoslavenskih kompanija u sektoru kemijske industrije. Unatoč tako velikom uspjehu, Daničića su maknuli iz uprave. Poslije je bio predsjednik prodajne organizacije Fosfat d.d. u Zagrebu (1926.–29.) i član Saveza industrijalaca, Trgovačke i obrtničke komore, Zagrebačkog zbora i Jugoslavenske udružene banke. Pisao je tekstove o problemima financiranja industrije umjetnih gnojiva i objavljivao u Zagreber Tagblatt (1924) i Der Morgen (1925).

Adolf Daničić umro je 7. prosinca 1929. u Zagrebu. Nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Miroslav,  a ostali dioničari su 1931. prodali Danicu d.d. bečkoj kompaniji Brevillier & Co. i A. Urban & sinovi. Danica d.d. prestala je s radom 1937. zbog gospodarske krize. No, očito se radilo i o političkoj odluci, jer kada je ugašena Danica d.d. osnovane su dvije kemijske tvornice u Srbiji, tadašnjoj Kraljevina SHS, koje su svojim proizvodima opskrbljivale tržište ondašnje države.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.