LEONARD HAMITAJ glumac i voditelj kazališta Albanskog dramskog društva u Hrvatskoj Mergimtari

SPAJAM ALBANSKU I HRVATSKU KULTURU

Glumac Leonard Hamitaj, Albanac koji živi u Zagrebu, voditelj je Albanskog dramskog društva u Hrvatskoj Mergimtari. Kazališnim predstavama, večerima poezije i sličnim sadržajima povezuje albansku i hrvatsku kulturu.

– Imam ciljeve, ali ne žurim. Idem u svemu korak po korak, a namjera mi je i nadalje glumiti i napredovati – kaže ukratko o svojim planovima glumac Hamitaj. Taj Albanac, koji više od dva desetljeća živi u Zagrebu, dječačke uspomene nosi iz albanskog grada Fiera. Kao vrhunski student školovao se na akademiji u Tirani, gdje je stekao glumačku naobrazbu iz čega se potom iznjedrila i režija. Bilo je to, prisjeća se u vrijeme svojevrsne političke katarze albanskog naroda od 1987. do 1991., pa i kasnije, kad nije bilo lako živjeti u vremenu “pobune i revolucije”. Albanski je narod tad krenuo svojim putem i teško je život “nosio na leđima” pa je valjalo krenuti dalje. Budući da mu je supruga Melita, djevojački Orešković, po djedu podrijetlom iz Like, Hamitaj je 1997. dobio hrvatsko državljanstvo i u Lijepoj Našoj svio obiteljsko gnijezdo.

Radom u Mergimtariju trudi Hamitaj se promovirati albansku kulturu istodobno povezujući dvije zemlje. To će amatersko dramsko kazalište 17. ožujka u Kazalištu na Peščenici (KNAP) na 42. SKAZ-u (Susreti kazališnih amatera Zagreba) gdje će izvesti tragikomediju “Oni ulaze bez kucanja” albanskog dramaturga Armanda Bore. Istu predstavu odigrat će i 25. ožujka u Centru za kulturu Trešnjevka. Riječ je o suvremenoj predstavi s komičnim i tragičnim elementima, oplemenjenom ironijom i sarkazmom, odnosno životnim apsurdima. Prvi će put to dijelo zaživjeti na hrvatskom jeziku kojeg će Hamitaj (iz)govoriti na “daskama koje život znače”. Kako bi hrvatskoj publici podario ono najbolje od sebe kad je o jeziku riječ, vježbanje nematerinskog mu izgovora zahvaljuje glumici i kolegici Ani Mariji Burušić. Ono što nije morao posebno uvježbavati jest smisao za humor kojeg kaže “ima u sebi”, a najbolje mu je ta osobina došla do izražaja u komedijama u kojima voli glumiti. Nisu mu, tvrdi Hamitaj strane ni drame ili spoj toga, ali treba znati i moći ljude nasmijati pa mu je komedija draža.

– Kad se prisjetim ranih početaka gluma nije bila moj odabir; prvo sam učio svirati harmoniku, ali su mi rekli da nemam sluha. Potom sam se usmjerio na alpinizam gdje sam “pao”, kao i na nogometu – kaže Hamitaj kojega je u glumu spontano uveo bratov prijatelj koji je u to vrijeme vodio glumačku skupinu. Otkako je Hamitaj stupio u taj svijet, gluma mu je postala životnim pozivom. Otad je u svim predstavama za amaterska kazališta, pridodajući i režiju, odnosno nacionalnim natjecanjima u zemlji matici, brojao samo prva mjesta. Na tom će tragu, nada se, biti i zagrebačka izvedba “Oni ulaze bez kucanja” jer je jedan od Hamitajevih ciljeva promovirati albanski teatar koji valja širiti i dalje u dijaspori. Uspjesi koje su polučili dali su mergimtarijevim umjetnicima snage da idu dalje.

– U Mergimtariju smo 2013. počeli raditi sa studentima i publiku darivali večerima poezije u kojima su mnogi uživali. Iz takvih su se druženja kasnije izrodile i predstave poput “Dva pucnja u Parizu” – kaže Hamitaj. Radio je Mergimtari i književnu uspješnicu “Muž moje žene” Mire Gavrana, koju je na albanski preveo 27-godišnji Giulin, Hamitajov sin, diplomirani pravnik koji osim hrvatskog govori i talijanski, engleski i albanski.

Kako to dramsko društvo ima kvalitetnu okosnicu, Hamitaj ne sumnja u uspjeh daljnjih umjetničkih izvedbi i rada. Ali kao amaterskoj skupini, teško im je jer nemaju svoj prostor pa se snalaze za probe, novac… Ipak sretni su jer im je Vijeće albanske nacionalne manjine Grada Zagreba pružalo financijsku potporu, a i dalje to čine koliko mogu. U Društvu vjeruju kako će im Grad pomoći u osiguranju prostora jer za sve kulturne aktivnosti imaju podršku i gradonačelnika Milana Bandića. Ove su se godine amaterski kazalištarci za potporu prvi puta obratili i Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske i još čekaju odgovor. Podrška bi im dobrodošla jer Mergimtari je odradio više od dvadeset nastupa po hrvatskim gradovima, te u Linzu, Stuttgartu, Kopru, Tetovu, Prištini…

– Svim srcem živim to što radim. Ponosan sam što mi je glumu predavao jedan od najboljih albanskih glumaca, nažalost pokojni Kadri Roshi, koji je vjerovao da ću u životu nešto napraviti. Jednom prigodom mi je profesor rekao “ovo lice je jako potrebno kazališnoj sceni” – prisjeća Hamitaj i dodaje kako planova ima napretek, ali njihovo ostvarenje ponajprije ovisi o okruženju, pomoći drugih, kao i o tome gdje živiš i s kim… Hamitaj je u braku s Melitom, roditelji su Giulina, koju zna još od srednjoškolskih dana, koja je i njegova menadžerica, ali i tajnica Vijeća albanske manjine Grada Zagreba te predsjednica Savjeta albanskih učitelj. Melita predaje albanski u Osnovnoj školi Eugena Kumičića u Velikoj Gorici, ali je angažirana i u kazalištu gdje radi sve – osim što ne režira. Silom prilika Melita se okušala i u specifičnoj glumi “iza kulisa”. Za jednog od kazališnih gostovanja Mergimtarija, glavna glumica nije mogla nastupiti, a predstavu nije bilo moguće otkazati. Razmišljajući što učiniti, Hamitaj je ulogu žene u predstavi izmijenio prisjetivši se isječka iz Miguel de Cervantesovog Don Quijotea de la Manche, koji se borio (i razgovarao) s vjetrenjačama. Ženska uloga u predstavi odrađena je tako da su muški likovi razgovarali s “govorećom slikom”. Kreativnosti našem sugovorniku ne nedostaje izuzev, kako u šali kaže, prijevoda kojeg čekaju za komediju “Tri mozga na prodaju” jednog od najtraženijih albanskih dramaturga Ferdinarda Hysia.